Najveća tajna zagrebačkog kaptola

 

I

 

 

 

Mobitel je zazvonio, pogledao je na nj, bilo je  točno šest. Ustao je, navukao na noge šlape, dva bucmasta lava, poklon svojih nećaka za nedavni rođendan, uputio se prema prozoru. Sa istoka, visoko iznad stabala parka na Ribnjaku, tamo prema Dubravi, rađao se novi dan, svitalo je.

Sa svoga prozora, iz nadbiskupske palače na Kaptolu, Josip Bozanić, zagrebački kardinal, gledao je grad ispod sebe, pogled mu je sezao daleko, preko Save, preko nebodera Novog Zagreba, gledao je negdje tamo, tamo gdje su se spajali bijeli krpičasti oblaci sa bregovima Vukomeričkih gorica. Bio je to doista početak lijepog  dana.

            Obukao se, odjenuo reverendu, namjestio kolar, i dok je sa stolića uzimao časoslov, da izmoli jutarnju blagdana Tijelova, nehotično je gurnuo snop papira sa stolića, bilješke sa nedavno održanih duhovnih vježbi.

            ” Svaki puta kada k meni dođe prostitutka, ne govori ni o čem drugom osim o Bogu. Kaže da joj se zgadio njezin život i da želi Boga. Ali svaki put kada svećenik dođe k meni, ne govori ni o čem drugom osim o seksu.” Nije mogao a da se ne nasmije, kao i onaj dan sa duhovnih vježbi, kada su svi netremice slušali voditelja duhovnih vježbi patra Tomislava Kufrina. Najveći dio onih koji su slušali, naizmjence su gledali patra Tomislava, pa kardinala da vide valjda rekciju na kardinalovu licu, te da tako mogu bolje procijeniti, da li se je zgodno nasmijati ili ne, na taj pomalo neobični uvod prvog nagovora, prvoga dana duhovnih vježbi sa temom,” o odricanju” koje je vodio pater Tomislav.

            Nasmija se prisjetivši se koji je to urnebes bio, i kako su oni ozbiljni a i neki mrgodni u čudu gledali, kardinala i dobar dio svećenika kako jedva susprežu smijeh.

            Skupi papire, stavi ih ponovno na stolić. Otvorio je časoslov, i poče moliti himan jutarnje današnjeg blagdana Tijelova.

            Malo kasnije sišao je u  malu blagovaonicu nadbiskupskog dvora.

” Vaša uzoritosti, vama se ne sviđa ovaj novi namaz ? ”

” Stjepane, toliko sam ti puta rekao da me tako ne oslovljavaš, nasmija se kardinal dok je navlačio debeli sloj sira na crni friški kruh. Doručak je bio u tijeku. ” Volim sirne namaze, i to časna Anka zna, ali ovo je neki novi, pa ga zato malo pozornije gledam. Znate da volim sir.”

” Taj se zove pikant, vama je ionako svejedno koji je i kakav je, tako ste rekli, a ja ove volim to je novi Todorićev sir iz Belja, izvrstan je, jednako kao i ova Mavrovićeva mala crna peka, kruh koji sada mažete. Pa i sami ste mi rekli, da slobodno uzimam što hoću, zar ne“, uključi se časna sestra milosrdnica, kuharica Anka.“ Znate kakvo je bilo čuđenje u Konzumu na Dolcu kad su trgovkinjame shvatile da uzimam hranu za kardinala. Otada, uvijek kada je kakav novi sir, uvijek mi pokažu i ponude“, nastavi časna Anka.

            Velečasni  Stjepan  nije mogao, a da malo ne podbode časnu ; „ Sestro Anka, zaboga pa neko bi mogao nešto nažao učiniti našem kardinalu, svakakvih ljudi ima, još fali da nam netko podmetne nekakav otrov u te sireve što ih kupujete, još će i mene optužiti za to“.

            Sestra Anka, na trenutak stade, pocrveni, a kad vidje osmijeh na licu velečasnog Stjepana, kako su ga zvale časne sestre s Nadbiskupskog dvora, reče ;“ Vi, i vaše šale. Nikada ne znam što točno mislite“.

            „Nemojte zamjeriti sestro, znate da se mojim imenom naveliko licitiralo kao kandidatom za zagrebačku stolicu, nakon blagopokojnog kardinala Kuharića, neko bi mogao povezati to, sa činjenicom da sam često na doručcima u ovom dvoru, i sa vašim sirevima iz Konzuma”, sada prasnu u smijeh velečasni Stjepan.

            Sestra Tihomila reče sestri Anki : ” Vrijeme nam je zar ne sestro.“

            „Da“, reče Anka, dok su odnosile doručak sa stola.

            Nije časna Anka bila jedina, koja nije bila načisto u tome kada se velečasni Stjepan šali, a kada je ozbiljan.. Mnogi nisu bili sigurni, što i kako kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog i arhiđakon Bjelovarsko- kalničkog arhiđakonata Stjepan Kožul misli. Neosporno je bilo to, da je kanonik Stjepan bio čovjek od izuzetnog kardinalovog povjerenja, mnogi od njegovih kolega kanonika i prebendara, prvih kardinalovih pomoćnika, između sebe su govorili da je to zapravo najmoćniji i najutjecajni čovjek zagrebačkog Kaptola, daleko moćniji i utjecajniji nego prebendar Mijo Gabrić, kaptolski financijaš. Čime li je zadobio kardinalovo povjerenje, i kako je došlo do toga, da Kožul, bude čovjek iz sjene, koji je zapravo vodio i diktirao kaptolsku politiku, i čiji je bio on glavni kreator, kako su mnogi mislili i govorili, većina kardinalovih bliskih ljudi nije mogla dokučiti.

            Crnomanjast čovjek lijepog lica, živih očiju, uvijek skromno, a lijepo odjeven u jednostavna svećenička odijela sa neizostavnim kolarom oko vrata, uvijek fino namirisan, lijepog milozvučnog i melodioznog glasa i stasa, kanonik Kožul bio je oličenje svega onoga što je Katolička crkva htjela i željela, kada bi ju se pitalo kako bi trebao izgledati pravi katolički svećenik ma što to značilo ili bilo. Neki od studenata koje je kanonik Kožul i financijski znao uzdržavati, znali bi ga uspoređivati i govoriti da je isti kao sveti Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladeži, izgledao je upravo kao sveti Alojzije kako su ga znali bogoslovi vidjeti na vitraju crkve Svete Katarine na Gornjem gradu, jedamput godišnje na zazivu Duha Svetoga za početak nove akademske godine.

            “Stjepane, hoćeš li ti imati misu u 10 sati u katedrali ? ” upita ga Kardinal.

            „Neću, ja idem u Stubičke toplice, do velečasnog Franje Bosnara.“

            „Kako je on sada ?“

            „Bolje nego prije, ali daleko je to još od dobroga. Vidjeti ću ga, i odnesti nešto novca za liječenje. Sve to zajedno prilično košta, i njegovo liječenje, i dva pomoćnika, koji se plaćaju kao pomoć, biskupija daje koliko može, ali znaš kako je, uvijek fali.“

            „Da ne bih zaboravio, ustade se kardinal, ode do sobe, nosio je u ruci smotak novčanica. Dvije tisuće eura, ja više nemam, a ne bih ni ovo imao, da neki dan nije bio u posjetu američki kardinal iz našeg vijeća za odgoj klera, ovo sam mislio sačuvati u crni fond, ali nije mu suđeno“, nasmijao se kardinal. „Pozdravit ćeš Franju, i reći mu da se molim za njega.“

            „Sutra nam je vjeronaučno povjerenstvo, reci mi što misliš o novim katekizmima.“

            „Iskreno, želiš li čuti iskreno što mislim“, upita ga kanonik Kožul.

            „Reci.“

            „Ništa novo, ne izgledaju mi nimalo bolji od onih prijašnjih, štoviše.“

            „Nemaš dakle, baš lijepo mišljenje o njima.“

            „Ne.“

            „No dobro, ostavimo to za sutra. Hoćeš li doći za procesiju ?“

            „Svakako. A sada mi je uostalom i vrijeme da krenem.Uostalom bogoslov me čeka.“

Kanonik Kožul, nije imao vozački ispit, nikada ga nije ni polagao, nikada nije imao ni auto, a u situaciji kao današnjoj, koristio bi službeno auto zagrebačke nadbiskupije, te bi obično zamolio nekoga od mlađih bogoslova iz Nadbiskupskog sjemeništa za uslugu prjevoz.

            U dvorištu Nadbiskupske palače, čekao ga je bogoslov Nedjeljko Sanić. Nedjeljko je bio iz Bjelovara, i rado se odazvao kada ga je prvi put kanonik Kožul zamolio za uslugu prijevoza, taj prvi put išli su u samostan karmelićanki na Mariju Bistricu. Otada je on bio gotovo redoviti vozač. Bio je bogoslov treće godine, i bila mu je čast što može tako svetog a znao je i utjecajnog čovjeka iz svog kraja, kanonik je bio iz Nevinca, sela kraj Bjelovara, pomoći na takav način. Znao je da ga kolege drugačije gledaju i doživljavaju, i nije mu to bilo mrsko. Volio je biti u kanonikovom društvu.

            „Kuda idemo, prečasni ?“

            „U Stubičke Toplice. Put ti je poznat.“

Tamno plavi golf petica prolazio je kroz teška i masivna automatikom raskriljena vrata nedavno uređene palače, koja je doista nedugo nakon što je kardinal Bozanić došao, to doista i postala u pravom smislu te riječi. Neki su čak i mrmljali, koliko li je to novaca potrošeno u sve te automatike, kamere i uređenje, no ono što je bilo na prvi pogled vidljivo, zagrebačka nadbiskupska palača bila je uređena kao i bilo koja zapadno evropska nadbiskupija te veličine i značaja. Novo vrijeme je donosilo mnogo toga, što je u vrijeme kardinala Kuharića bilo nepojmljivo. Dah i duh Zapada uvelike je strujao zagrebačkim Kaptolom.

            „Kako je sa ispitima Nedjeljko ?“

            „Dobro, doduše muči me malo liturgika, no svi se nadamo, otkad je velečasni Šaško postao novi pomoćni zagrebački biskup, da će malo olabaviti kriterije. Liturgika, bar na način kako to tumači i traži Šaško, jedna je od težih teoloških disciplina. Navodno, u vrijeme profesora Zagorca priča oko liturgike je izgledala mnogo lakšom i opuštenijom.“

            „Zagorac, da, i njegove poznata, ” škripta gospodo, škripta”, skripta je bila dostatna za proći ispit. Reci mi Nedjeljko, a profesor Željko Tanjić ?“

            „Ni kod njega baš nije lako.“

Dok su odmicali alejom Bolonje, kroz Gajnice, kanonik je već predmolio  treći desetku krunice svjetla, a njemu najdražeg otajstava.

            „Koji nam je kraljevstvo božje navjestio, i na obraćenje nas pozvao,..“

            „Zdravo Marijo, milosti puna,…“ nastavljao je Nedjeljko.

 

„Ja sam dečko za ženiti, koja hoće za me ići“, odjekivalo je i ječalo na sve strane, dok se je vozač vrpoljio na sjedalu pokušavajući doći do mobitela koji se tako izdajnički javljao iz džepa hlača.“ Imam hižu, imam grunt“, bile su zadnje riječi pjesme, kada se je Nedjeljko javio.

            ” Da ja sam, oprosti ne možemo zauzet sam, ja ću te nazvati kasnije.”

            „Oprostite, zaboravio sam isključiti“, zbunjeno i zarumenjenog lica okrenuo se Nedjeljko prečasnom Kožulu.

            „Nedjeljko, hoćemo li nastaviti moliti krunicu ?“

            „Da, prečasni, da, kako da ne.“

 

            „Zdravo Marijo, milosti puna,Gospodin je s tobom,…“