Poslije dugo vremena i ja sam “napravio” svoj profil na Facebooku.
Nije nešto, ali shvatio sam da bi to moglo pomoći.
Dakle na Fejsu sam.

O čemu god se radilo,… ne boj se !
Život je prekratak da bi ga potratili u brizi i strahu.
Želiš li nešto ?
Učini to !
I ne boj se !

Ime je onoga “na čemu radim”.
Trebam i tražim suradnike.
Svi koji ovo čitaju a žele pomoći neka se jave.

Izašao napokon moj intervju u novom broju tjednika Vrime ( imaju oni i svoju internet stranicu ), onaj za koji sam se “naslikavao” pred katedralom.
Nije loš.
Ima velika slika, ja stojim pred katedralom, a naslov članka je nekako “Kerum je kao Isus Krist” ( jasno da je novinarka to tako “obradila” jer je to ipak lokalni, dalmatinski tjednik ) a sadržaj nije loš,…
Eto na znanje i ravnanje.

” ..svi su nekako depresivni…nema radosti…a kršćanin bi trebao biti radostan…” riječi su glumca Zdenka Jelčića ( poznatijeg kao nekadašnjeg komandanta Ljube iz “Kapelskih kresova” ) u malom intervju povodom izdavanja njegove knjige, a čovjek govori o svojim prijateljima u Zagrebu ( on inače živi u Švicarskoj )),…
Ne možeš dakle biti “smrknut” i radostan.
Jedno isključuje drugo.

Poslije dužeg vremena, eto na kavi prijatelja V.
Sjedimo mi tako pred “Lisinskim” i slušam ja njegovu priču o pravoslavnom popu iz Splita i njegovom egzorcizmu.
I kako je i njega pop preko mobitela “skenirao” i dao mu prave savjete i uputstva.
I što ti misliš o tome, pita me V.

Objašnjavju Finci svoje tzv. “finsko čudo” ( ekonomsko i svako drugo,…).
I kažu da je odgovor u obrazovanju.
Teže je dakle upisati ( u Finskoj ) učiteljski faklultet nego bilo koji drugi. A učiteljsko je zvanje najcjenjenije.
Pametnome dosta.
Dok se “čudim” toj “finskoj tajni uspjeha” pitam se kako ja “obrazujem” svoju djecu, i što im “ostavljam”,… ( i ti to možeš sebi pitati…)

U vlaku na putu prema poslu čitam intervju sa Matom Matišićem, čovjek je Imoćanin, piše drame,…intervju je pravi ( to “pravi” znači da mi se sviđa ono što čitam, tj. ono što Mate govori,…).
Među ostalim Mate govori o laži i licemjerju u Hrvatskoj i to na svim razinama,…
Čitam Matu i smijem se u punom vlaku ( ne smijem se glasno, ali povremeno se “ono” nasmijem,…dovoljno da me ljudi povremeno čudno pogledaju ) jer kaže Mato da mi prihvaćamo i uzimamo zdravo za gotovo ono što nam vođe ( državne, vjerske i ostale ) “prodaju” a zapravo “znamo” da nam lažu,…dakle tko nam je kriv,…nitko,….sami smo sebi krivi,…nitko dakle nije kriv,…
Zaključak.
Sebi se okreni. I sobom i svojim bavi.
Ili živi u laži.

Čitam danas u “Novom listu” intervju sa našim Borislavom Škegrom.
Svaka mu je na mjestu.
Objašnjava Škegro jednostavnu matematiku.
2000 godine Mateša je “ostavio” Račanu 10 milijardi eura duga. Račan je ( pokoj mu duši ) jasno rekao da će to smanjiti,…Račan je “ipak” ostavio Sanaderu 20 milijardi, a Sanader je ostavio 43 milijarde.
“Kada sam dakle ja otišao bilo je 10 a sada je 43 miljarde duga ” kaže Škegro, ” a ja vas pitam gdje je razlika ? ”
I stvarno, gdje je razlika ?
Dok se to sa Škegrom pitam, mislim na svojih sada već 10 godina “svjetovnog” ( neš ti “svjetovnog” tj. “nepopovskog” života ) i pitam se “gdje je razlika”, gdje ?
I Škegrina i moja ?

Ponedjeljak, jutro.
Ja sam svoje otrčao, obukao se, budim djecu.
Gledam svoga sina koji se već budi namrgođen. Tko mu je što kriv tko zna, ali vidi se već da mu već ujutro nešto nije pravo.
Gledam ga, razgovaramo, pokušavam “utvrditi” što mu je, i mislim na tolike koji se mrgode, dure, kojima je svega dosta, kojima su krivi i Bog i svi drugi po redu, zavisno na koju su se nogu dignuli,…
Moj sine život je pred tobom.
Nitko ti ništa nije kriv, niti dužan, život je jednostavno takav, što prije to shvatiš to bolje za tebe,…a tata te voli,…uprkos svemu,…volim te dragi moj sine Stipe !