Gledam na TV-u jučer vijest o našem poznatom književniku i nedavno preminulom ( na Božić ) Radovanu Ivšiću koji je umro u 88 godini u Parizu.
Govori o njemu njegova sada udovica, također književnica : ” Najpoznatije njegove riječi, koje su ga obilježile, bile su, “uzmite mi sve, ali snove vam ne dam ! ” “.
Ne dam svoje snove !
Ni vi svoje nedajte !
Sretno u Novoj 2010 !
Sretno !
Milena ne radi. Idemo autom u grad, ona s djecom do tate na Rebro, pa Mc Donalds, pa Dolac, pa malo po gradu.
Ja sam na poslu ( od 11 h – 13 h ).
Našli smo se na trgu, šećemo, oblačno je, ali toplo.
Milena radi poslijepodne djeci bečke kocke ( jedan od rijetkih kolača koji vole, i za koji se otimaju ), vani je mrak, petarde lagano pucaju,…Silvestarska idila,…
Naš novogodišnji raspored u ovoj najluđoj noći je sljedeći, od 20 h na prvom programu HTV-a sa djecom gledamo “Pirate sa Kariba II ” a onda “Batmana”.
Ludilo brale,…
E da, imamo i dječji, a i svoj šampanjac.
Osnovna misao novina ( ja to mijenjam u – “moje knjige” ) da se proda u što više primjeraka. Jedino im broj čitatelja daje društvenu važnost te omogućuje zaraditi novce i ostati neovisan.
Ovo gore je misao Josepha Pulitzera, poznatog američkog novinara, osnivača i utemeljitelja Pulitzerove nagrade.
Prepisujem doslovno sa Stipinog papira koji visi iznad njegovog radnog stola.
Ne prićaj sa Petrom i neigrajse s Petrom
Ne prićaj s tatom
Ne pričaj s tatom
Čitam u “Večernjaku” kako je Ministarstvo rada u V. Britaniji izdalo brošuru za roditelje kako da postupaju sa svojom punoljetnom “djecom”.
Nemojte im peglati, pospremati, nakon 18 godine života barem im djelom naplaćujte smještaj i hranu u roditeljskom domu,…tako im pomažete da se osamostale, jer dok god im je dobro, neće otići,…piše među ostalim u tim savjetima.
Razmišljam i sam o tome, i sam sebi “moram” priznati da sam u odnosu na generaciju svoje mame i tate odgojen drugačije, u odnosu na njih mi smo sve imali( otac je radio u Njemačkoj, dakle bilo je traperica i to Levis, starki, prve nike patike, čokolade milka, petarde za Božić,… )
Točka na “i “ moga “razmatranja” dolazi dok gledam oba večerašnja sučeljavanja Bandića i Josipovića.
Zovu vas “kuhana nogica” kaže voditelj Bago u sučeljavanju “Nove Tv” Josipoviću.
A ovaj mu se smješka,…ajme majko,…
Tko će “preobraziti” ovu našu Hrvatsku punu “kuhanih nogica” ?
Srijeda, na Cvjetnom trgu sam.
Kava sa advokatom i izvođačem radova ( od prošle godine ) u kući u kojoj sada živim. Svi zajedno činimo “ekspertni tim” koji treba omogućiti “pobjedu” u mojoj prvoj “prigorskoj parnici” u kojoj sam se našao.
Malo poslije toga sam kod prijatelja ( iz bivše struke ) u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci. Stariji je od mene, nije oženjen i nema djece, i na kraju razgovora daje mi “savjet” kako da odgajam djecu.
Odgajaj ih u normalnom liberalno građanskom ozračju, a ne u nekakvim katoličkim ispraznim pobožnjaštvima, govori mi Drago.
Vraćam se sa posla. Pregledavam zadaću koju sam dao djeci, Petra je svoju zaboravila ( tek kada sam došao počela je pisati ), a Stipe je već ionako jutros “pao” u kaznu ( nema mu danas Nintenda, kompjutora i tv-a,…neš ti kazne,…).
Gledam iznada Stipinog stola svoju i ženinu sliku. Moja je prepuna rupica i nacrtanih rogova, brade, crvenih očiju,a njezina je nedirnuta.
Zašto samo moju, pitam Stipu.
Ti nas stalno nešto tjeraš i kažnjavaš, objašnjava mi Stipe sa smješkom.
Tata i ja sam pomogla Stipi oko tvoje slike dodaje moja kćer.
Eto ni vlastitoj djeci ne možeš objasniti, a gdje ćeš drugima, mislim si ja,…i za ovo, a i za toliko drugoga,…nema ti pomoći,…živi svoj život….
Izbori, izbori,…ostadoše samo Josipović i naš Milan. Neće valjda mile ti majke Josipović biti predsjednik ? Kako je krenulo,…drš se Milane !
Čitam komentar aktualnog “Glasa Koncila”, po njihovom, nijedan od ove dvojice nije dobar, objašnjavaju oni ogorčenje ljudi politikom i političarima,…čitam ja to i mislim se,…
Svaka njima čast,…i “Glasu Koncila”, i Milanu i Josipoviću, ali,…prihvatimo se mi svoga posla. Odrastimo. I shvatimo da smo mi ti koji smo pozvani graditi bolju, ljepšu, pravedniju,…Hrvatsku.
Svaki od nas.
Ja.
A bome i ti.
Zvoni moj telefon.
S druge strane je moja bankarica iz PBZ banke koja mi objašnjava novosti i pogodnosti u otplati moga poduzetničkog kredita.
Već nekoliko godina otplaćujem ja svoje poduzetničke dugove ( hvala mama, brate Manjo i uža obitelji ) i tako “plaćam” svoje poduzetničko iskustvo.
Je li vrijedilo ?
Svake kune, dragi moji čitatelji.
Kažu da sve što vrijedi i košta. Ovo moje “iskustvo” koštalo je 1 000 000 kuna. I još “traje”.
Izgradimo svoj “Hrvatski san ” !
Vozim se na posao.
Gledam iz vlaka kako dolazim glavnom kolodvoru novi urbani dio Zagreba oko radničke ceste, nove zgrade, novi tramvaj kako prolazi, kolonu uglavnom novih ili novijih auta, plakate sa kojih nas pozivaju predsjednički kandidati,…pa se prisjećam Krznarića iz bogaca, a i Rundeka,…i razmišljam,…
Mi zapravo dobrim djelom jesmo i izgledamo kao onaj bogatiji i zapadni dio svijeta,…gotovo smo kao oni,…doduše ne tako bogati kao oni,…ali približavamo se,…
Jedino što nam manjka,a što valja izgraditi i u našoj zemlji “ustanoviti” jest,…”hrvatski san” !
Ako postoji “američki san”, zašto ne bi sebi i svojoj djeci izgradili i svima pokazali “hrvatski san” ?
Što nas sprječava u tome ?
Osim nas samih ?!
