Danas sam stavio prvih pet poglavlja svog romana ” Najveća tajna zagrebačkog Kaptola” na internet.
Roman ( tj. dio ) nalazi vam se na ovim stranicama, na izborniku ” Projekat Najveća tajna zagrebačkog Kaptola”.
Tko roman nije vidio, evo dakle prilike da sa upoznate sa prvim poglavljima romana.
Ugodno čitanje !
Jutro, trčanje.
Na poslu, tri zanimljiva susreta. Kava sa Marijom iz Tomislavgrada. Nismo se dugo vidjeli, tek nedavno na sprovodu tetka Stojka, i eto nas pred Lisinskim. Snažna muška priča o borbi, jakosti i nesustajanju. Rođak Zdravko ( Dinamo ) ogledni je uzorak muške borbe o kojoj govorimo.
Nije prošlo dugo, eto ti moje “vrećice sa mitom” (sadržaj – litra dobrog pića, slatkiši ) poslije dugo vremena. Uvjeravam ženu da joj ne mogu pomoći, ona to baš i ne prihvaća, zahvaljuje, vrećica ostaje kod mene.
Treći susret, od 12-13 h, prijatelj sa faksa u sukobu sa hijerarhijskom crkvom, ostao bez (crkvenog )posla. Slušam ga, tako dobro poznate priče i detalji,…
Stvar je gotova, izmjerena, odrezana, nikoga ni ne zanima tvoja verzija priče. Draga nepogrešiva, majko crkvo,…
Ohrabrujem prijatelja, dajem mu podršku. Ne daj se Davore, pomozi sebi, a i jadnicima koji vode majku crkvu ( neš ti majke, ali tako se kaže,…).
Povratak kući. Nastavak radova na ogradi. Milena ode u noćnu.
Sada je 21.11h. Za stolom smo nas troje. Petra i Stipe crtaju, dok ja ovo pišem.
Ponos i snaga !
Rano jutro, 5 h, ustajanje, razgibavanje, i trka po polju ( poslije skoro dva mjeseca ) od uobičajenih 5,30 do 6,30.
Na poslu uobičajeno.
Vanja je na kavi. Koristim priliku i sa njim idem do Peveca i uzimam sve potrebno za radnu akciju – “Ograda”.
Po povratku kući, počinjem sa radovima na ogradi. Stružem je raznim vrstama čeličnih četki. Ne sjećem se da sam to ikada radio. Posao je začudo, zanimljiv. Opušta.
Prijatelj na poslu komentira jučerašnju emisiju o znanstvenim otkrićima.
Štednja, to tako ružno zvuči, ne treba štediti, okruženi smo bogatstvom energije oko sebe, treba iznaći načine kako ih koristiti, a ne štediti, čemu štednja, neiscrpno bogatstvo svega oko nas je, samo valja uzeti, govori mlađi znanstvenik iz te emisije,…
Bogatstvo svega, oko nas, i u nama, a mi govorimo da nema, i da se ne može,…
Daj, daj, to je recept, za tebe, tvoje, i društvo u kojem živiš.
Što dati ?
A što ti misliš ?
Ponedjeljak. Poslijepodne. Vratio sam se zajedno sa Milenom i djecom koji su bili u gradu u kupovini ( krenuli po školsku torbu, pa je Milena sebi kupila hlače, sandale,…).
Dohvatio sam se košenja i sređivanja gornjeg djela voćnjaka.
Vraćam se poslije dva sata dobro oznojen, zatičem svoga sina Stipu kako se na Nintendu, kao Spiderman mlati sa zločincima i čudovištima.
Jadno moje djete, mislim u sebi dok prolazim kraj njega na putu u kupaonu, živiš u virtualnom nestvarnom svijetu,…
Dok stojim pod tušem, razmišljam, i shvaćam da ne živim bitno drugačije nego moj Stipe, s tom razlikom, da ja tako živim, najveći dio dana, baveći se ispraznim i bezveznim tričarijama sa neta, iz novina, ili pričajući, komentirajući ili reagirajući na iste,…
Pozvan sam živjeti svoj život,…a ja promatram, proučavam, komentiram, i “živim” tuđe živote, medijskih, sportskih, političkih i inih “poznatih osoba”,…
Živi svoj život.
Iziđi iz ovog virtualnog.
Ti nisi Spiderman.
Pozvan si na veći, bolji upravo spektakularno avanturistički život.
Živi svoj život !
Ponos i snaga !
Na radnom mjestu. Ovo je jedan od onih dana, kada je nešto “divlje u zraku”.
Zove se sve u šesnaest. Osim traženja ovih dana “vrućih” udžbenika za obitelji sa više od troje djece, kako je obećao gradonačelnik, dolaze standardni “pacijenti” sa tri glavna upita; stan, posao, i novac.
Teško se živi, ljudi su gladni, standardna je priča, i to se često čuje.
A opet činjenice govore drugačije.
Nema gladnih (bar u Hrvatskoj). Nikad se nije bolje živjelo. Nikad se nije više imalo. Nikad se više nije moglo, nego danas.
I što sad ? Gdje je problem ?
Na pitanje novinara, koji je najveći svjetski problem,poznati književnik, rekao je, ja, ja sam najveći svjetski problem Shaw. I meni, je to ( nažalost ) poznato.
Znam da sam ja sam najveći svjetski problem.
Najveći dio nas dobro zna što bi sve mogli, mnogi i znaju kako bi to mogli,…ali ne miču se.
Stoje u mjestu.
Grizu se. I sve oko sebe.
Ne štedi se. Daj bogatstvo koje imaš. Živi.
Ponos i snaga !
Kod kuće smo.
Lijep je dan.
Gledam emisiju o znanstvenoj budućnosti koju već živimo. Michio Kaku, profesor sa Harvarda iznosi upravo nevjerojatne stvari znanosti koje već živimo i one koje se spremaju.
Nevjerojatno obilje i bogatstvo. Koje već imamo. Kojim smo okruženi.
Sinovi i kćeri smo Božje.
O tome govori i Michio Kaku.
Ponos i snaga !
Prijepodnevna tjedna kupovina u Lidlu i Kauflandu u “našem” Dugom Selu.
Ručak.
Stipe ide poslijepodne do prijatelja Nikole, a Petra i ja vozimo Milenu u noćnu, pa lijepo u šetnju po centru. Šećemo se po trgovinama, …sladoled, sendvič, kola.
U povratku negdje oko 20 h, idemo po Stipu, pa i mi ostajemo do skoro 22 h na rođendanskoj fešti Nikole i sestre mu.
Križeve iz školskih prostorija vjerojatno neće skinuti – ali broj đaka na misama neće se povećati. Sustavni vjeronauk ni nakon više godina ne uspijeva mlade približiti Crkvi. S primanjem krizme uvelike završavaju redovite veze mladih s Crkvom.
Teško je to reći, bit će pojedinih škola i mjesta s drugačijim podacima, ali prosječno se svodi na isto. Mladi nakon višegodišnjeg vjeronauka uglavnom nisu bliži Crkvi od onih koji su rasli u godinama bez školskog vjeronauka.
Ima divnih vjeronaučnih skupina, ima organiziranih mladih katolika. Lijepo ih je doživjeti, oni su nada Crkve. Ali, statistički jedva ili nimalo ne mijenjaju postotak mladih koji dolaze na misu – kad ne moraju.
Sad smo u napasti oduševiti se borbom za križeve u školama, da ne moramo priznati kako križ na zidu ne mora značiti da su mladi Crkvi bliže. Možda je ipak trenutak baš o tome promisliti. Što mladima zaista znači križ na zidu učionice; što im zaista znači vjeronauk za životno usmjerenje. Potpunim, možda ni djelomičnim podacima ne raspolažemo, ali ono što vidimo, uopće vjernike ne ohrabruje.
Možda je pravi trenutak odlučno pogledati u oči istini. Možemo sad ne znati što je tu cijela istina, možemo biti spremni i na razočaranje i na ohrabrenje. Ali napokon bismo trebali odlučiti saznati istinu.
Što prosječnim mladima u našoj zemlji Crkva znači? Što im znači, primjerice, kršćansko poimanje u vezi sa 6. zapovijedi? Koliko ih se uopće ispovijeda? Koliki se navikavaju slušati glas savjesti kad je riječ o onome što Crkva smatra grijehom?
Nama koji smo rasli u školama bez križa vjera nije bila nimalo dalje od ovih što cijele sate gledaju križ na zidu. Razumije se da križ može slobodno visjeti, ali time se pitanje prisutnosti vjere u mladima ne rješava.”
Na radnom mjestu sam.
Gospođa zove uzbuđenim glasom, kaže da zove iz Sesveta, tko nam je sakrio našega Isusa, kaže ona, na našem glavnom trgu u Sesvetama, stavili su Isusa u skele, to kao obnavljaju, dugo to traje, ne znam,…
Gospođo mi smo postupili u skladu sa inicijativom predsjednika Mesića, nije to obnavljanje, mi ga zapravo skidamo.
Što ste rekli,…znala sam ja,…
Šala, gospođo, šalim se,…
