Cijeli smo dan po kući, misa u našem selu, u kapelici je u 18 h.
Poslijepodne, napokon gledamo “Sumrak” na Max Tv-u. Film je dobar.
Mama dobar dio dana priča svoje priče iz djetinjstva i mladih dana, priče koje zvuče kao iz “drugog svijeta”, naporan rad, čobanovanje, okapanje, rad, rad,…gledam Stipu i Petru, uspoređujem svoj život, sve to tako, nestvarno zvuči, a bilo je praktično, skoro, jučer,…
Subota nam prolazi u znaku “imal tanje”, prijepodne idemo do Konzuma u Dubec.
Poslijepodne, mama i ja kupimo sijeno i granje na našem brijegu, ja baratam “mašklinom”, pijukom iliti krampom, od otprilike 16 do skoro 20 h. Obavili smo doista dobar posao.
Dok tučem svojim mašklinom sjećam se svoga tate, i tolikih kojima je ovo bila u mladosti jedna od “glavnih” alatki u “obrazovanju” po Crnoj Gori i na “napredovanju” prema njemačkim bauštelama.
Dragi moj oče, i svijetu, koji je nepovratno prošao, svijetu visokih, vitkih, suhonjavo-mišićavih atletsko razvijenih Hercegovaca, razmišljam sa svojih uspuhano- salastih 100 kg žive vage, a i koju više,…
Subota. Manjo je rano ujutro otišao, kum je na krštenju prijatelju u Bjelovaru. Mama je ostala kod nas.
Smijemo se, i svako malo puštamo snimljenu “foru” koju sam jučer presnimio od Dražena u svatovima.
Zovem Dražena, i govorim mu : ” hvala ti dragi rođo, uljepšao si nam dan, slušamo ovo non stop, i stalno se smijemo,…”
Smije se i Dražen.
A za sve ostale, koji žele otkriti čemu se smijemo, neka samo na YouTube upišu ” imal tanje”.
Mjesto radnje hotel. Svatovi. Sjedimo za okruglim stolovima, po osam ili desetero ljudi.
Sjedim za stolom sa još tri rođaka sa njihovim ženama.
Nije trebalo puno vremena, da otkrijemo, da najveći dio nas, zapravo i nema što, niti nažalost o čemu pričati, jer mi se zapravo privatno uglavnom i ne družimo, niti viđamo, naše jedine zajedničke priče su one iz uglavnom srednješkolskih dana, od otprije 25 godina.
Gledamo se, smješkamo, izmjenimo pokoju rečenicu,…i to je to,…
Vrijeme, ide vrijeme,…
 |
Petak, navečer, svatovi ujčevića Slavka. Mama i Manjo su došli do nas, i onda svi zajedno idemo prema hotelu “Panorama”, tj. sada se zove otmjenije, “Four Points”.
Poslije dugo vremena toliko poznatih ljudi. Ispred hotela stojimo, pričamo, mnogi i kasne zbog kineskog predsjednika i blokade centra grada toga petka.
“Tata, vidi Zdravko Mamić”, pokazuje mi Petra.
“To je naš rođak”, govorim joj, “vidiš ono su njegova braća sa ženama, Stojko i Zoran, a vidiš da ide prema nama, da nas pozdravi.”
Jutarnji program, “Dobro jutro Hrvatska”, gost u studiju govori o svojoj udruzi i njenim aktivnostima, te komentira, “ma nismo mi to izmislili, mi smo to samo preuzeli iz razvijenih zemalja, Norveška, skandinavske zemlje, svi ono to već davno imaju…topla voda odavno teče, valja samo primjeniti,…”
Topla voda teče,…
Zapni, Petre, zapni, oznoji se,…
Neš ti znoja i rada, valja samo instalirati cijev sa toplom vodom.
Instalacija u tijeku.
Nema trčanja ni jutros.
U Sesvetam idem prvo do katastra ( prijepis parcele zemljišta) pa do škole do učitelja Đeke vratiti knjigu o Vugrovečkom kraju, i usput dobiti telefonske brojeve Stipinih kolega ( “tata nitko mi ne da telefonski broj”), oko 10, 30 evo me na radnom mjestu, dočekujem naše drage građane.
Ponos i snaga !
Imaš li svoj san ? Želiš li nešto ? Nešto vrijedno, korisno, nešto što će pomoći i drugima, a ne samo tebi i tvojoj obitelji ?
Imaš li takvo nešto ? E, onda se lijepo i za to izbori !
Kako ? Bori se ! Ako je doista vrijedno.
A ako nije vrijedno, onda odustani. To makar nije teško. Ili ipak je ?
Dakle,…
Bori se ! Ne odustaj ! Bori se !
Nisam daleko odmakao, tek izašao iz vlaka, opet susrećem poznanika, čovjek u kravati, poslovnjačko-biznismenski izgled (tako izgleda), pitam ga, kako je, šta radi.
On se smije, i kaže, osjećam se kao da sam na praksi u srednjoj školi, kad smo to odrađivali po onim našim firmama ( misli na vrijeme prije 90 godine).
“Državna administracija, je uvijek ostala i biti će takva, kaže on, kavice, novine, gableci, a usput se nešto i napravi od posla za koji si zapravo i plaćen,…”
Na putu za posao, vlak je pun. Susrećem čestu suputnicu, pitam je kako je, i odmah se smijemo.
“Uobičajena depresija”, smije se ona.
