Počeo sam preskakati dane, pada mi koncentracija,… a tko će se sjetitit šta je bilo ova tri dana, no slijedi pokušaj rekonstrukcije. Dakle danas je ponedjeljak,imendan mi je, i meni, a i mojoj  kćeri. Hvala svim čestitarima !

Petak. Lječim “rane” od jučerašnje bjelovarske košnje, radim poslijepodne.

Subota. Milena je sa Petrom i Katom otišla u šoping, ja sa Ljubicom idem do Konzuma u Dubcu, a po povratku, od 10,30 do skoro 20 h cijepam i slažem drva(još dakle nije gotovo). Raspala mi se usput sjekira, i dobro sam se opalio po faci, no svi su zubi na mjestu. Stipe je cijeli dan u kući, Nintendo i Tv, jadno moje dijete, valjati će nešto poduzeti po tom pitanju,…Navečer opet idemo na narodno veselje u Prepuštovec, sa susjedima, litra i voda, muzikaši, kokice, šećerna vuna, kolači,…lijepo nam je.

Nedjelja. Milena radi cijeli dan. Vrijeme je opet čudno, hoće li kiša ili neće, oko 10 h krećem sa djecom na Bundek, stajemo prvo kod Miška (sokovi i slatkiši), bilo nam je lijepo, ali je sparina samo takva,… kiša nas je potjerala oko 12,30. Ostatak poslijepodneva se “kilavimo” po kući, kišica pada, pred kraj dana idemo po Mileni i svraćamo u povratku do Milenine prijateljice Anke.

Bela Hamvas je Mađar s nekoliko blistavih knjiga, a stalno je živio za književnost, premda je radio sve moguće fizičke poslove. Njegove knjiga »Nevidljivo zbivanje« donosi i priču o mudracima, pa se on stavlja na stranu četvrtog mudraca: »Sreću je podnio samo četvrti mudrac. Jer dopušteno je steći bogatstvo, radost, znanje, darovitost, ali jao onome tko za to nije dovoljno jak. Dio njih umire, dio gubi pamet, dio zakopava blago u sebi i ne da ga nikome. Svjetlo Elizejskih vrtova u njemu se pretvara u tamu. Sreću podnosi samo onaj tko je dijeli. Svjetlost postaje blagoslov samo u onih koji daju i drugome. Jer nam je Moć, koja nas je otpravila na put, rekla: Tebi povjeravam svakog čovjeka ponaosob, svakog bez izuzetka, pomozi mu, daj mu jesti, daj mu odjeću, pazi na svakoga kao na sebe i ne dopusti da itko potone u tamu. Što stekneš, postigneš, saznaš, doživiš – razdijeli. Cijeli svijet je tvoj. Slobodan si od kamenja do etera. Upoznaj, osvoji, nitko ti ne brani, ali jao tebi ako zadržiš to za sebe. Što ne daš drugome, pa bilo to i zlato, postat će blato, bila to sveta svjetlost, postat će prokletstvo, bio to užitak, postat će smrt. Otpravljam i tebe kao i sve: Odgovoran si za svakog čovjeka koji živi s tobom i polagat ćeš račune za svaku paru koju si na sebe potrošio, za svaku radost koju si zatvorio u sebe i za svaki trenutak koji si za sebe zadržao, sada idi i živi jer svijet je tvoj.«                                                 Glas Koncila, broj 26 (1827), 28.6.2009.

Dan državnosti. Sjedim u netom pokošenom voćnjaku. Gledam.

Sa brjega naše ulice koja se i zove “vidikovac” doista je lijep pogled, koji je sada i ljepši, jer je bratić Peco srušio veliku staru trešnju i orah. Nema ih. Tolike uspomene otišle su s tom trešnjom, i tim orahom, i tolikim voćem, koje nestaje iz godine u godinu u našem voćnjaku. Navire prošlost, sjećanja,…

A onda u jednom trenu, sjetim se, pa nema ni Stipe, ni tate. Neš ti prošlosti i sjećanja.

Živi ž(Ž)ivot ! Ponos i snaga ! Živ si ! Živi svoj ž(Ž)ivot !

“… on je pripušten…” čujem sa radija razgovor koji spominje situaciju oko nekog čovjeka, i asocijacije me nose na msgr. Bosnara, mog nekadašnjega župnika, na moga tadašnjeg kolegu Željka i na župnikov komentar na riječ “pripuštanje”.

Pripušta se krmak krmači, a ne kandidat za ređenje ređenju, tako je rekao mom kolegi za moje ređenje, kada je odgovarao na pitanje, da li će me “pripustiti”. 

Gotovo je sa “pripustom”, a bome je i trajao dosta, sve si nekako mislim,…

Susrećem svoju rodicu, ispred svoje firme, 45 godina, rastavljena, troje djece ( koja nisu s njom), nekadašnja ljepotica, traži posao.

Pričamo mi. Kaže ona, ma ja sam ti tek sada nadošla, tek sada sam ti ja shvatila,…

Ma i ja sam ti tek odnedavno došao sebi, kažem joj ja.

Stvarno, pita ona.

Pa stvarno, nastavljam tamo gdje sam stao otprilike u srednjoj školi, doduše bogatiji za razno razna iskustva i spoznaje, ali otprilike svodi se na to, govorim ja.

Sad mi je lakše, kaže ona, nisam dakle jedina.

Ima nas još, mi smo makar shvatili, govorim joj.

Sa djecom odlazim u Bjelovar.

Djeca, Stipe, Petra i Katarina “obrađuju” baku Jaku, a bome i ona njih, a ja od 9,30 do skoro 16 h, kosim, trava je bome poprilično narasla. Proslavio sam praznik, što bi se prije reklo, “radno i svečano”.

Navratili smo malo do Manje, pa u park, sladoled.

Sunce grije, kiša pada, i tako kojih petnaestak minuta, nestvarno lijep prizor. Sjedim na klupi, djeca trče, sunce i kiša,…

Navečer, tj. malo kasnije jer smo došli oko 19 h, idemo u Prepuštevec na feštu. Djeca đipaju, po velikom napuhanom “Plavom Kitu”, pa lizaljke, Milena i ja smo sa susjedima i našim vlč. pod šatorom. Lijepo.

Oba dana radim “poslijepodne”, mijenjam kolegu.

U utorak navečer nam je došla Kata iz Vodica. U srijedu na poslu mi je bio kolega iz studentskih dana. Pričam ja sa njim, on se smješka, i kaže mi vidio sam ga, evo tebi kraj glave.

Što pitam ja.

Kaže on, pobjedonosno smješkom i tonom, jednog malog anđela.

I sad,…

Pričam

Uljenio sam se. Petak je, a zadnji dan moga izviješća bio je ponedjeljak.

Pa da popunimo rupe. Prvo danas. Manjo dovezao mamu, a onda je ja odvezao do tetka Stojka, a oni idu na Zidine.

Radim poslijepodne, točnije od 11 h, u međuvremenu sam danas nabavio za punca i municiju.

Danas je praznik, koji slave naš predsjednik Mesić i svi “antifašisti”.

Negdje oko 10 h krećemo sa mamom u Bjelovar, spremam trimer za košnju, putem počinje kiša,…i tako cijeli dan.

Ručak kod mame, kolač i kava kod Manje. Oko 17 h smo u Vurnovcu.

U kući smo, prije mise.

“Ti ćeš ići sa bakom na Zidine” govori mama Stipi koji sjedi kraj mene,a obojica gledamo “Sumrak”.

“Ne bulji u mene, eto ti tvoga sina, ovoga od 100 kila, on tamo pripada, njega vodi, a ne mene”, ko iz topa odgovara Stipe.

Mama i ja se gledamo, Stipe i dalje gleda Tv.

“Pa i ti tamo pripadaš, ti si Hercegovac” govori mama Stipi.

“Ja sam rođen u Dubrovniku, ja sam Dalmatinac”, ne da se Stipe.

Na misi smo. Kupi se milostinja. Dajem Stipi kovanicu od pet kuna. Zvonar, prolazi kraj nas, i ide dalje sa škrabicom, a Stipe mi slavodobitno maše sa “ušteđenih” pet kuna. Gledam ga, on se smije.

Poslije mise, smo u mjesnom domu, skoro stotinjak ljudi, skoro svi sa mise,… gulaš, kobasice, kolači, piće, pjesma. Na kraju negdje oko 21 h, rukujemo se, idemo, zvonar nas pozdravlja:” znate, kako bi ljudi ovdje rekli, oprostite, ako se nismo uspjeli zamjeriti,…”