Sjedim sa prijateljom na Cvjetnom, pije se piva, kiša se sprema, on komentira moju knjigu, koja mu se kaže sviđa.
Knjiga ti je dobra, i baš je dobar predložak za film, pošalji to nekome od ovih naših mladih redatelja kaže on.
I hoću, kažem ja, i odmah to šaljem prvom čije sam internet stranice našao.
Mataniću, javi se !
Oblačno, nema trke.
Prijepodne cijepanje drva. Ručak. Matematika sa Stipom. Poslijepodne smo kod Miljenke i Nataše.
Nedjelja, u Soblincu, svi na misi, glasanje u povratku sa mise,( djeca su nam pomagala zaokruživati) ručak, šetnja sa Milenom po brdima, kava i palačinke kod Nikoline.
Kolegica zove rođaka koji radi u jednom velikom knjižarskom poduzeću u vezi moje knjige, i objašnjava mu, “evo tu je moj prijatelj, on je napisao neku knjigu,…”
“Ma šta nekakvu”, dobacujem joj ja.
“Oprosti smije se ona”, i kaže, “nisam mislila dok sam to rekla”.
“Pa upravo zbog toga, bila si iskrena”, kažem joj ja.
“Na godišnjem je i on”, čudi se kolega, “pa od čega se on odmara ?”
Dok se smijemo, ja primjećujem ” da ćemo se na onom svijetu imati prigode odmarati koliko hoćemo, pjevati, svirati, veseliti,…”
“Pa nećemo valjda samo to raditi, pa valjda će biti još što, ili ćemo se morati buniti i na onom svijetu,…”
Smijemo se, a što drugo.
Stajem kod semafora, djeca izlaze iz auta, prema školi. Dok izlazi Petra se smiješka i govori mi :”tata nemoj trubiti kada prolaziš.”
Tata im maše, i dok prolazi smije se i trubi.
Petra maše glavom, vidim ih u retrovizoru,…ode tata na posao.
“Tata, zašto se onaj nogometaš križa kad ulazi igrati “, pita Stipe, dok gledamo utakmicu.
“To se on hoće Isusu preporučiti, da mu pomogne”, kažem.
“Ovi drugi ne vjeruju u Isusa ? ”
“Ma vjeruju, ali,…”
” to su zadnja vremena, u kojima živimo,…” čujem na tren dok mijenjam stanicu tražeći “Radio Banovinu”, pretpostavljam “Radio Mariju” koji mu je blizu.
Dok slušam glazbu sa “Banovine” još mi se vrti ono “zadnja vremena”,…
Pa jasno da su zadnja iz perspektive onoga, koji tako malo i kratko živi u milijardama godina prije, a i onih koji će poslije njega biti,…
Posljednja vremena,…
 |
Jutro. Petak. Poslije trke, dolazim u sobu, budim djecu,…
Stipe, kako si ?
Nedobro, kaže nerapoloženim glasom moj Stipe.
Smijem se u sebi, dok ga gledam onako neraspoloženog kako se ustaje i odjeva.
Jutro, oblačno, prohladno, povremeno pada i po koja kap.
Trčim. I danas.
Ponos i snaga !
To su ti pikule, objašnjavam ja Stipi.
Pikule ?
Špekulje, pikule to ti je isto,…
Što su to pikule ili špekulje tata ?
Stipe, pa ti to ne znaš,…
Ne tata,…
