Ribica dopliva do svoje majke i reče: “Što je voda o kojoj toliko govore?” Smiješeći se majka joj odgovori: “Ti si još mala. Gledaj, voda je svuda oko tebe i u tebi, i daje ti život. Isplivaj na površinu ribnjaka i tamo ostani nekoliko trenutaka pa ćeš shvatiti što je voda.”

Lane dođe svojoj majci košuti i upita je: “Što je zrak o kojem toliko govore?” Ona mu odgovori: “Još si mlad jelen. Gledaj, zrak je svuda oko tebe, i daje ti život. Ako želiš znati što je zrak, gurni glavu u rijeku i shvatit ćeš što je život.”

Živio tada i neki mladić koji je započeo svoj duhovni put. Naišavši na prve poteškoće, upita svetog čovjeka: “Tko je Bog o kojemu toliko govore?”

Kaže moja žena, da je naša zajednička poznanica iz Vele Luke poslije skoro dvadeset godina braka, i svih peripetija, i oko umjetne oplodnje, i usvajanja djeteta, već tri mjeseca trudna, i da je dobila iz socijalne službe poziv da može dobiti djete na usvajanje.

Moj brat i nevjesta su u svojoj priči oko djeteta u prvim nedoumicama.

Strpljenje.

I nikad ne zaboraviti, tko smo i čiji smo.

Ponos i snaga.

Vraćam se iz Glavne pošte, sa plaćenim uplatnicama, u ruci mi je hrpa sitniša koju mi se ne stavlja u džep, nosim ih u ruci. Ispred Glavnog kolodvora prilazi mi mladić, pretpostavljam što ću čuti.

“Nemojte se ljutit, trebao nas je čekati rođak, pa evo mi smo bez novca”, prekidam priču, i dajem mu hrpu sitniša.

“Hvala, znate mi smo iz Subotice”, na te riječi, ( sjećajući se mog nedavnog posjeta Vojvodini) vadim iz džepa, i jednu papirnatu.

Humanist, čovjekoljubac, a šta ću takav sam,…ili,…u pitanju je ipak bio sitniš,…

Čitam članak iz businesa, ( business.hr) kako ga mi između sebe zovemo, o Željku Kerumu, članak je velik, pozitivno intoniran, i završava, sa “on ima iza sebe što pokazati,…”

Slažem se. Na kraju to je zapravo jedino stvarno mjerilo. Za sve. I sva.

Dakle,…

Što ja radim ? Što iza mene ostaje ? ( slobodno si sami postavite, ali sami sebi to pitanje, pustite druge na miru).

Pa,…

Četvrtak. Jutro.

Počinje trka livadama Vurnovca i okolice. Svježe, oblačno. Nakon par minuta trke, počinju prve kapi, polako, pa malo jače, a onda, pere li ga pere,…

Vjetrić lagano hladi, a blagoslivlja li ga odozgora ili  da budemo precizniji lijeva li ga kiša,…

Na tren mislim da se vratim, ali kratko je trajalo razmišljalo, nastavljam.

Ako je ikad bilo kakve sumnje u vezi moga krštenja, ili ako je što falilo za nadopuniti ga , eto sve je to učinjeno, jutros između 5,30 i 6,30 na livadama i poljima Vurnovca i Paruževine.

Svjedok mi je onaj gore.

Ne vjeruje li netko, neka provjeri, kod Njega.

Ponos i snaga !

Večer. Dnevnik. U reklami koja najavljuje sutrašnja “24 sata” udarna najava je za vjernika laika iz Zagreba koji kaže  ” vidio sam Isusa u raju”.

Malo kasnije na internetu vidim, što sam i prepostavljao, u pitanju je ista novinarka, specijalist za “religijsku problematiku”. Moj intervju sa istom od prije skoro dva tjedna, je još na čekanju, ako, jasno uopće i vidi svjetlo dana, tj. iste te novine.

Između onoga što sam ja pričao, i Isusa kojeg je vidio laik iz crkve Svetog Križa u Zagrebu, izvukao sam kraći kraj,…

Ipak je Isus jači,…ha, ha,..

Kod kuće. Poslijepodne.

Petra se igra i preslaguje svoje “Barbi” , “Bratz” i ine lutke, a moj Stipe sjedi za svojim stolom i čita li ga čita knjigu-strip “Duricu” koju mu je dao njegov učo.

Gledaj tata ovo, čita mi Stipe, pokazuje prstom strip i smije se ko luđak ( kako bi on to rekao).

Tata ga gleda. Radosno i zahvalno.

 A kako drugačije,…

U pothodniku susrećem kolegicu sa posla. Stali smo, razgovaramo.

Danas mi je godišnjica braka kaže ona.

Pa zar to nije bilo nedavno, čudim se ja, sjedili smo i pili kavu, i rekla si da vam je godišnjica braka, to nije bilo tako davno,…

Da, prije godinu dana, je također bila godišnjica, kaže kolegica, uz smijeh.

Godina dana.

A kao da je bilo,…

“žena  radi nocnu smjenu, majka spava spustio sam se do kompjutora prije nekoliko minuta sam zavrsio citanje tvoje knjige.u jednom dahu,za nekoliko sati..nevjerojatno…odusevljen sam..kao da sam imao anamnezu i nisam mogao  sklopiti kompletnu sliku mojih osjecaja prema onome u sto vjerujem.tvoje rijeci su ispunile praznine u mozaiku mojih razmisljanja..za svaki navod sam nasao primjer iz osobnog iskustva… jednostavno…ovo ljudi moraju cuti..”

Jest da mi je prijatelj, ali ovo zvuči tako lijepo, a da nisam mogao a da ne objavim,…ne mora a niti očekujem da će svatko o mojoj knjzi ovako misliti, ali eto da čujete i ovo,…

Stipe i ja na “Cvjetnom” čekamo studenticu Luciju, Milena i Petra nas čekaju u autu.

Tata, što je ovo ?

To ti je studentski dom. Tu ti žive studenti.

A što oni rade ?

Idu u školu.

Ali tata oni su veliki, kakva je to škola, za tako velike, čudi se Stipe.

Cijeli život ti je škola, mudro završava tata.