Ne znam kako vi.

Ali kada slušam vijesti o krizi oko nas, postajem ljut, postajem bijesan, i u meni se rađa agresija.

Zašto ?

Osjećam se kao budala. Tj. kao jedan u mnoštvu budala, koga zavlače sa smiješnim pričama i objašnjenjima zašto smo u krizi.

A svi mi znamo i osjećamo da ovo nije način kako se živi i radi.

Pokušajte zamisliti da vodite obitelj kao što se vodi država, sa stalnim uzimanjima kredita, kuda bi stigli ?

Vrijeme je za promjene. U Hrvatskoj ima dovoljno hrabrih ljudi. Zahvalimo ovima koji su je dosad vodili.

Hrvatska može bolje. Hrvatska zna bolje. Pokažimo Hrvatsku snagu i ponos. I pokrenimo Hrvatsku.

Hvala Bogu prošle godine sam riješio svoje stambeno pitanje.

No još uvijek se ne mogu oteti razmišljanju da je stambeni kvadrat kod nas preskup, a pogotovo za mlade bračne parove.

I onda u Jutarnjem listu naletim na veliki članak o Joseu Morenu. Dakle može se kvadrat, pravog kvalitetnog stambenog prostora napraviti za 1000 € i to tako da se svi namire, i to u Španjolskoj, a di neće kod nas.

I za kraj mišljenje našeg poznatog stručnjaka za stanogradnju : ” POS je apsurdan. Država gradi stanove u vlasništvu građana. Zapravo, država uopće nema strategiju za razvoj stambene politike.”

Bože, ima li koga da nas povede, pa da i mi budemo normalna država ?

” Kod nas je kriza prvenstveno u mentalnoj sferi, jer je društvo složeno prema gubitniku.

Njegujemo kult raspodjele umjesto kulta stvaranja, pa tako i u gospodarstvu glavne zvijezde nisu oni koji proizvode i izvoze, nego oni koji su blizu “oltara”, koji grade most, cestu ili dvoranu i žive od preraspodjele.

Nakon rata, kad više nije bilo nabave oružja i lopuža, proračun smo digli s 26 na 128 milijardi kuna, a vanjski dug sa 3 milijarde USD na 38 milijardi eura.

I Bogu hvala, da nam je Bog poslao krizu sada, a ne kada budemo na 70 milijardi eura duga.”

Tako, o krizi govori jedan naš poznati gospodarstvenik.

Pametnome dosta.

Svaku priliku moramo učiniti vrijednom jer nikad ne možemo reći da će naići bolja.

Prošlost i budućnost nisu s nama…treba uzeti vesla u ruke, zasukati rukave i krenuti…

Za svaki naš napredak idealni vrijeme i uvjeti su sada…

Sve ostalo su samo izgovori…

Jedan stariji čovjek, u bolnici, bio je na umoru. Od smrti ga je djelilo vjerojatno tek nekoliko sati. Kad je u naletu bolnog grča samo malčice otvorio oči uspio je vidjeti nekoliko prilika koje su se skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati. 

Zatvorivši oči upitao ih je : “Prijatelji, tko ste vi ? ”

Jedna od prilika reče : ” Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života ali si to propustio učiniti.”

” Žao mi je zbog toga “, reče starac “ali ipak cijenim što ste se unatoč mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama došli oprostiti od mene na kraju života.”

Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila : ” Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe, došli smo umrijeti s tobom,…”

O tome često razmišljam dok trčim, međutim zaboravim to zapisati, ali evo danas hoću.

Živim na selu. I skoro svaka kuća ima psa, većina kojih su vezani, i u svojim su dvorištima. Neki i nisu,…

Ponekad je smiješno, kako kada te jedan primjeti počne lajati, on to valjda “javlja” onom drugom, drugi trećem, ponekad to bude smiješno,… Netko bi u onom mraku mogao točno rekonstruirati i kao pomoću kakve “pasje navigacije” točno odrediti gdje se u kojem trenutku nalazim dok trčim.

A tek on koji se zalete iz svojih dvorišta pa me dio puta proganjaju po cesti i polju,…

Psi laju, a karavane prolaze,…

Nije se baš lako dignuti u 5 sati kad možeš spavati do 7, ali evo mene i ovo jutro.

Hladno je, ali ne prehladno, nakon stotinjak metara trčanja, već je poprilično toplo.

Kao i svako jutro, nekako skoro na pola puta prolazim kraj kapelice Svetog Križa, blagdan kojeg se slavi 14.9 ( vidiš sad znanja teologije,…), a taj dan je i mojoj ženi rođendan. Ona radi cijelu ovu noć, ne vraća se odmah kući već ima ispit u 11, 20. Sretno ženo !

Dok trčim padaju mi na pamet razne stvari, sat vremena i nije malo,…Razmišljam među ostalima o svojoj ženi i svima onima koji noću rade.

Sve ono gore u naslovu je bilo ime akcije i geslo pod kojim se odvijala moja današnja trka.

Neka vam i danas bude radosno i lijepo.

” To što se ti ljutiš na mene, to je tvoj problem, a ne moj, samo se ti ljuti, to mene nije briga”, govori Stipe mami.

“Otkud ti to Stipe, to mi zvuči nekako poznato”, odvraća mu mama.

“Nitko meni to nije rekao, ja to sam znam”, smješka se Stipe, dok gleda tatu.

” Tata ja bih se isto htio baviti, onim kako se kaže,…strijelarstvima.”

” Čime Stipe ? ”

” Pa ono sa lukom i strjelom.”

“Streličarstvo Stipe, streličarstvo,…”

“Tata, mi smo se tako bojali, kada su došle te maškare, to su bili neke velike maškare, tu su nam kucale na prozoru, a mi smo im rekli da nikoga nema, da smo mi sami, tako smo se prestrašili…” tumači Stipe dolazak maškara.

” Ja sam se tu sakrila ispod prozora”, pokazuje Petra, dok opisuje što se događalo dok nismo došli kući.

Dok pratim Petrine opise kroz prozor vidim milicijskog fiću koji predvodi kolonu mašakara iz Prepuštovca koji se vraćaju sa svoje parade iz Sesveta.