Dok razmišljam o snijegu u Otočcu, pada mi na pamet, kako su ljeti sva gašenja naših vatrogasaca iz usta reportera gotovo uvijek učinjena “nadljudskim naporima”.

Što je to “nadljudski napor” ?

Vozim se i slušam rane jutarnje vijesti.

U Otočcu je ovoga jutra palo 20 cm snijega, javlja se izvjestitelj.

20 cm snijega ?! Kako ćete sada, dramatizira voditelj iz zagrebačkog studija.

Pa to je za nas normalno, kao da se ispričava, javlja se dopisnik.

Da li su sve zimske ekipe spremne, ne da se voditelj, i dalje nastavlja dramatičnim tonom, ispitaviti ne bi li čuo što spektakularno i senzacionalno.

A zima je. I uvijek isto iščuđavanje, što zimi zna pasti i snijeg.

Mora li baš sve biti dramatično i spektakularno ?

Malo prije 7 ujutro, obilaznicom evo me u servisu.

Nasmijana i raspoložena ekipa, isto su tek došli.

Sa gospođom razgovarajte, ako ste se s njom čuli, ona će vam i popraviti auto, dobacuje jedan od vlasnika, na moj upit, kome da kažem što se dogođa sa autom.

To je i moj izbor, i meni je tako draže, uzvraćam, dok stojim pred atraktivnom ženom lijepe crne duge kose.

Smijemo se.

Vani kiša, prohladno, još je mrak.

Počinje još jedan lijep dan.

Noć. Škripanje vrata. Gledam na sat. Blizu je 3. Petra na vratima.

Ne mogu spavati, kaže, i gleda da li se smije uvući u krevet.

Ja idem kod Stipe u sobu. Njih dvije ostaju u našoj sobi.

Ujutro, jer su manevri potrajali i pred jutro odlučujem danas kupiti Petri malu svjetiljku za čitanje knjiga, da kad joj bude dosadno i ne može spavati, da se ima čime baviti.

Tata, znaš što bih ja želio biti ?

Što Stipe ?

Učitelj.

Kao tvoj učitelj Vatroslav Đeko ?

Da to mi se sviđa, da učim djecu.

Na Stipinoj konzoli sada je trenutačno Hulk igra broj 1.

Pogotovo nakon što je pogledao i film.

Tata, vidi šta sam uspio, dođi, vidi na koju sam zgradu došao, vidi šta sam otkrio,..

Kiša pada. Na putu sam do knjižare. Pomno gledam knjige.

Vraćam se sa tri nove knjige.

Koji lijep osjećaj. Jedva čekam početi sa čitanjem.

Naručujem kavu na poslu u jednom od kafića u zgradi, na prvom katu, tzv. cvijetić kako smo ga nazvali, zbog čokoladnog cvijeta na vrhu pjene.

Hvalim kavu dok čekam, i komentiram da jedna od tri naše djelatnice iz kafića najstručnije izvodi taj čokoladni cvijet.

Dok moja “stručnjakinja” radi kavu, druga mi dobacuje, da svaka od njih zna jednako dobro napraviti kavu.

Nikoga nemoj puno ni hvaliti, ali ni kuditi, kaže mi ona.

Slušam je i razmišljam, i doista tako je.

Svaka kava je dobra.

Svi smo mi zapravo isti.

Zvoni mobitel. Ovdje Borivoj Radaković iz izdavačke kuće Vbz.

Hvala Vam, ogovaram, imam izdavača. Nova knjiga Rast.

Napokon je otvoreno.

Toliko sam se šalio na račun tog našeg novootvorenog ureda da mi se naš kolega koji ga vodi već pomalo ispričava zbog nemogućnosti da budem dio njegovog tima.

Sivio opusti se.