Petra je odlučila otići do rodica u Vodice.

Subota. Autobus ide u 16 h. Svi smo na kolodvoru.

Nešto kasnije, poslije šetnje i kupovine u Mollu  Stipe i ja ostavljamo Milenu na Rebru, ona radi noć.

Sami smo kod kuće, nas dvojica, muških.

I pričamo muške priče. Smijemo se. Lijepo nam je i čudno, nema nam ženskih.

Dan po Božiću.

Nenajavljeno, eto nam bake i strike.

Stižu novi kolači, euri, priča i osmijesi.

Priča baka, kako su naše dvije ruže, što smo ih stavili na grobu, u Bjelovaru za godišnjicu 29.11, još uvijek svježe.

A tome je već mjesec dana.

Badnjak. Večer.

Milena i ja sjedimo u Buldogu u Bogovićevoj. Kava i piva.

Malobrojni gosti, dobro raspoloženi, smjeh.

Hohoho,…desetak dobro raspoloženih Djeda Mrazova prolazi i djeli bombone i čokoladice.

Listam novine i časopise, surfam po internetu,…

 Čestitke, dobre želje, pa red krize i razmišljanja o sljedećoj godini, i tako to ide.

Red želja, red straha i neizvjesnosti,…

Jednim uhom slušam na radiju emisiju o svemiru “Andromeda”,…

Bože kako je to sve smiješno.

Kriza.

Kakva kriza i kriza čega ?

Razum nam govori da na zemlji ima svega dostatno i to za sve, i hrane i odjeće i posla,… Svi mi to znamo. A oko nas je beskraj, i to beskraj doslovno svega.

Kriza.

Kakva kriza i kriza čega ?

Sretan Božić.

Sutra je Badnjak.

Čujem se sa bratom i sjećam, našeg čestog kućnog običaja, kako nas je mama znala pozdraviti za Badnjak.

Razgovaramo i smijemo se.

Badnjak.

Pitanje je kojim nas Stipe uporno gnjavi već tri dana, točnije od subote, kada smo im kupili, njemu i Petri igračke u Turbo limaču, s objašnjenjem da se to otvara na Badnjak.

Gledam ga , kako pun nestrpljenja okreće svog Ironmena u kutiji, i čeka trenutak kada će ga otvoriti.

Kada će Božić ?

Kasno poslijepodne. Većina zaposlenika naše zgrade je već otišla. Čistačice čiste po svim katovima. Vidim jednu od njih. I sjećam se našeg prvog susreta. I njenog pitanja, a što vi radite.

I sjećam se ne baš dobro, da sam joj nešto i objašnjavao.

Vidim je kako radi svoj posao, kako čisti.

I razmišljam, što bih joj opet odgovorio, da me pita isto pitanje.

Vozim se u vlaku. Zvoni telefon. Prijatelj koga dugo nisam čuo ni vidio, javlja se, čitao je prikaz romana, i pita otkud mi ideja za pisanje.

Na trenutak mislim, što mu reći.

U gužvi u punom vlaku, dok razgovaramo, mislim na svoga tatu, Stipu, na svoju djecu, ženu, na sve ono što mislim i u što vjerujem,…

Eto, zato.

Rano jutro, mrak.

Hladno je, pada kiša, trčim po blatu.

Po skraćenoj šumskoj stazi. Banov brijeg 45, pa u krug.

Dok trčim pada mi na pamet Zvonko Bušić – Taik.

Nikada ne odustati. Nikad. Nikad.

Nikad.

I još jedamput.

Nikad.

Priča prijateljica, kako se je čula sa  svojim a i mojim ( nekadašnjim ? ) prijateljem, upraviteljem velikom marijanskog svetišta, koji se iščuđava i pita ju, što mi je to trebalo u vezi moga romana.

Zašto je on to napravio, je li mu treba novaca, pita on nju.