Stipe pokazuje dio domaće zadaće iz hrvatskog jezika. Milena kaže da nezna. Dolazimo Petra i ja, gledamo i proučavamo ispremetane riječi slične onima iz križaljki.

I mi odustajemo. Stipe ide u prvi razred.

Nije djeci lako.

Stipe je sa svojim razredom išao gledati u kazalište u Dubravi predstavu “Ivica i Marica”.

Dok sjedimo za večerom, Stipe na nam na naše traženje prepričava sadržaj predstave.

Petra ga dopunjava, jer i ona je to gledala, prije godinu dvije, a Milena i ja se smiješkamo pazeći da to Stipe ne vidi, dok ga slušamo.

Stipe završava opis komentarom, to je priča za djecu.

Čujem Stipin komentar, i mislim kako i mi svaki dan slušamo toliko bajki, toliko “Ivica i Marica”, a prema njima se odnosimo kao da je to stvarnost.

A Stvarnost uglavnom niti primjećujemo, niti doživljavamo.

Neki dan gledam priču na Tv-u u emisiji o “Evropskoj uniji”, o siromaštvu na jugu Italije.
Dok emisija govori o siromaštvu, prikazuje kadrove gradova talijanskih regija Kalabrije i Sicilije.
Gradovi puni života, ljudi, prometa, auta,…
Siromaštvo.
Što znači biti siromašan u Evropi ?
Gladan, žedan, gol, bos ?

Ili imati  manje eura po glavi od neke zamišljene sume koje bi trebao imati ?

Što znači biti siromašan ?

Čitam naslov članka.

“Dijete zna što osjeća i treba, a odrasli ga najčešće ne razumiju”.

Gorka istina.

Ostaje samo pitanje, što je onda odgoj, kako izgleda i čemu služi ?

Kažu da je Majka Terezija veći dio svoga života, otprilike od četrdeste godine svoga života, skoro 50 sljedećih godina života živjela tzv., tamnu noć duše.

Kada se počela baviti konkretnim živim ljudima i njihovim potrebama, nestao je Bog.

Ili ono što je dotada vidjela i doživljavala kao Boga.

Nemaš li problema s Bogom, sve ono što te muči, samo je dakle čovjek.

Stvaran, konkretan, živ.

Slušam na radiju, uz posao koji radim komentare slušatelja koji se javljaju u emisiju koja govori o sjećanju na Vukovar.

Jedna slušateljica se ljuti i pita, zašto se Vukovar, spominje samo jedan dan u godini, što je sa ostalim danima.

Slušam je i razmišljam.

Zar nije Vukovar, svako ono mjesto gdje je ugrožen čovjek. A kako se može sprječiti da se ugrožava čovjeku život ?

Nije li Vukovar svaki dan. Svuda i svagdje.

Svako od nas ima prilike biti branitelj. Hrvatski branitelj. Svjetski. Ratnik. Branitelj.

Danas.

Sada.

Jutro.  Spremam se na posao. Stipe se ustao, prolazi pokraj mene u piđžami.

Tata, kako ti zaradiš plaću ?

Molim, Stipe ?

Tata, kako tebi daju plaću, što moraš raditi da ti daju kune.

A, to. Pa svako, nešto radi. Nešto radiš, pomažeš, napraviš, i dobiješ kune.

Što ti radiš ?

Na trenutak sam stao i zamislio se.

Gledam ga, i objašnjavam mu što radim, a u glavi mi se stalno vrti ono Stipino, “što ti radiš ? ”

Doista, što ja radim ?

Što ti radiš ?

Ponedjeljak.

Nakon tjedan dana Vele Luke i branja maslina povratak na posao.

Danas je 17.11.

Sjećam se svoga tate, njemu je na današnji dan bio rođendan. Zadnji je proslavio 1992 godine.

I Braninog tate, on je prije godinu dana, 17. 11. 2007., umro na ovaj dan.

Dobra, višegodišnja poznanica, mlada profesorica književnosti pristala je uzeti moj  roman i lektorirati ga.

Javlja se nakon nekog vremena, mobitel zvoni.

I kakav je moj roman, pitam je.

Sve je to tako, sve je to točno što si napisao, ali,.. tri puta sam čitala, i ja to ne mogu napraviti,…

Dok joj zahvaljujem za odrađeni dio posla, sjećam se svojih riječi upućenoj mojoj lektorici,” nemoj se sablazniti,…”

Dakle, počelo je.

Nedjelja, večer, vratili smo se iz Bjelovara.

Tata, znaš kako mene zovu u školi ?

Kako Stipe ?

Nekada mi kažu Štef, ali me uglavnom zovu Štefek.

Milena i ja gledamo našeg Štefeka i smijemo se.