Gledam emisiju sa Zdravkom Tomcem i slušam ga.
Govori o obraćenju. O sebi, svom strahu. Svom životu.
Zaključak.
Nikad nije kasno.
Kad shvatiš.
Jedini je možda problem, ako više nemaš vremena.
Nema dobre ni loše djece, nego samo ohrabrene i obeshrabrene.
Djeca su toliko dobra koliko ih mi hrabrimo u životu.
Pusti mladima potpunu slobodu, da rade ono što im se sviđa. Onda u njima otkrij klice dobrih sklonosti i pomozi im da se one razviju.
Besposlenost je najveći neprijatelj protiv kojega se trebaš boriti.
Misli su to don Bosca.
Nedjelja. Poslijepodne. Hladno je, Stipe i Petra na koturaljkama na našem mjesnom igralištu.
Igramo se, lovimo, gledam ih, razmišljam, i uživam.
Večer. Obitelj pred Tv-om, Stipe za kompjutorom.
Jel to igra sa svemircima Stipe ?
Ne ja ne volim i ne vjerujem u svemirce. A ne vjerujem ni u Isusa.
?
Ja ih nikada nisam vidio. Ni svemirce ni Isusa. I ne znam da li ću ikada u njih i vjerovati. Možda kada ih vidim. Ali ne znam ni onda,…
Kolega čita u novinama kako je čovjeka pregazio tramvaj, i pita se kako je ovaj uopće bio tako bezglav i dospio tramvaj.
Slušam ga, a na pamet mi dolazi moj profesor, i njegova nama studentima često ponovljena mudrost, da je jedini uvjet koji valja ispuniti, ako želimo završiti studij taj da se čuvamo tramvaja, da nas ne pogazi.
Na staklenim pomičnim vratima, na ulazu u našu zgradu, u jednom trenutku vidim kako ulazi kolega iz bivše struke, i kako mu vrata, hvataju ruku.
Srećom, ništa opasno, no djelovalo je smiješno.
Podsjetilo me na priču, o čovjeku kojeg su spašavali iz vode, no nije se spasio, jer ljudima u čamcu nije htio pružiti ruku. Onaj iz priče nije bio naučen pružati ruku.
Ovaj moj dobro pruža ruku. Zato se ona valjda prva i uhvatila.
Čitam članak kako je Nasina, meterološka služba, te američke svemirske agencije, već više puta falila sa svojim prognozama, pomiješavši podatke, i kako opće prihvaćena priča o globalnom zatopljenju, zapravo uopće ne stoji.
Očito, i ovdje, kao i za skoro sve životne situacije vrijedi onaj kriterij “kada se svi oko nečega slože, budi siguran da je to krivo”.
Gajeva. Podne. Mala pekara dva sa dva. Uobičajena gužva. Pet trgovkinja iza pulta, i nas desetak sa druge strane. Gužva, žamor, dovikivanje.
Ne čekam, odmah sa vrata glasno tražim pitu sa sirom. Ispred mene gospođa, hini zbunjenost,…
Gledam je dok uzimam svoju pitu i slušam je. I sjećam se priče o sablazni, i o djeci i farizejima.
Svi znamo što nam je činiti. Lakše je pretvarati, hiniti zbunjenost i ne činiti.
Ne mislim samo na izbor vrste peciva u “Dinari”.
Svi mi zapravo sve znamo.
Čitam u jednom časopisu, govor teologa prilikom predstavljanja knjige o Majci Tereziji.
Između ostaloga, on kaže spominjući sakramente, tzv.pra-sakramenat, koji je kaže, Crkva.
Možda je taj pra-sakramenat, ipak čovjek ?
I to svaki.
Čitam tekst o predstavljanju filma u Zagrebu uz knjigu ” Tajna”.
Tajna.
Kako glasi ?
Stojim u podugačkom redu u glavnoj pošti u Branimirovoj.
Simpatična bakica sa nogom u gipsu, traži nas tridesetak da je pustimo preko reda. To smo i učinili. Nakon što je obavila posao, ide, i glasno nam svima zahvaljuje, “hvala vam svima, neka vas Bog čuva,..”
I vas, domeće netko iz reda.
