Već neko vrijeme prije spavanja djeci čitam bajke.

Ovo večer je specifično, jer je Stipe napisao priču, i on nama želi pročitati svoju priču, oko koje mu je Petra pomogla.

Milena i ja slušamo Stipu, suzdržavamo smijeh i pazimo da nas ne vidi, dok on ozbiljnim glasom čita svoju priču. Nakon njega čita Petra svoju priču.

Slušam ih i razmišljam.

Kako su prirodna, jednostavna i spontana djeca, ova naša, večeras, ali i sva ostala.

Tko nam to kasnije svima ukrade, i čini nas licemjerima ?

Napokon je gotov. Sada valja tražiti izdavača.

U nedjelju sam sa djecom bio u Bjelovaru. Milena je radila cijeli dan.

Posjet baki. Ja sam posjetio svoju lektoricu i prijateljicu i dao im tekst svoga romana na čitanje.

Znakovito, u slastičarni u kojoj smo sjedili vidim za stolom Zdravka Tomca, njegova zadnja knjiga se zove ” Moje obraćenje”, eto osim Zdravka još jednog friškog obraćenika.

Sutra, ponedjeljak ujutro, stiže poruka prijateljice, da je čitala knjigu do duboko u noć, i da je dobra.

Nije loše, čuti ćemo i ostale.

Stipe se vraća iz škole.

Dobio sam prvu ocjenu. Znate koju ?

Trenutak iščekivanja.

Milena mi pokazuje jedinicu iz hrvatskog.

Kraj ručka.  Župnik gleda dječju sobu, čita im priču iz njihove knjige bajki ” Carevo novo ruho”.

Na kraju prije odlaska, Stipe vadi svoj poklon, tri preostala mala medenjaka od prošlog tjedna iz Marije Bistrice.

Svidio vam se ovaj svećenik ? Da, odgovaraju.

Malo poslije, Stipe primjećuje, velečasni nam uopće nije poškropio kuću.

Ljubica je imala rođendan jučer. Mato danas. U posjet nam dolazi na ručak, naš mjesni župnik.

Petra i Stipe, za stolom, između njih župnik. Za stolom je veselo, jede se pije i priča.

Velečasni a jel ti imaš ženu pita Petra župnika.

Ne.

A zašto nemaš ženu pita Stipe. Zašto se oni ne mogu ženiti ?

Objašnjavamo im.

Subota, prijepodne.

Nakon gledanja crtića, jednog kruga igara na kompjutoru, pozivam Stipu i Petru, da idemo u sobu malo vježbati matematiku i čitanje.

Petra uobičajeno to prihvaća, sjeda za stol, Stipe sjeda za stol,ali demonstrativno odbija. Sjedi namršteno, i odbija raditi. Pričam mu u više navrata i pokušavam objasniti da bi trebao malo vježbati. Uobičajeno Stipe se neda. Gubim živce, cjelo vrijeme se suzdržavam, a onda odlučujem dosta je.

Krećem prema kuhinji, i pred vratima odjednom vidim djevojčicu. Stoji pred našim vratima. Valentina, Petrina prijateljica.

Petra, stigla ti je prijateljica. Dolazim do Stipe, Stipe uredno radi svoj posao.

Sada mi je tako drago, što je sve dobro završilo.

Samo malo strpljivosti. Malo.

Što reći, nego hvala Petra, hvala Valentina, hvala Stipe.

Uvijek i samo, uprkos svemu, hvala.

Hvala.

Tata, kako to baka Ljubica jedan dan nema zube, a drugi dan joj narastu, pita me Stipe.

Gledam ga, i mislim da li da mu objašnjavam što je to zubna proteza.

Petak. Milena pregledava Stipine knjige. Pokazuje mi jednu njegovu bilježnicu.

Petre, znaš koja mu je prva ocjena ?

Koja, javljam se ja.

Jedan.

Iz čega ?

Iz Hrvatskoga.

Stipe, zašto si dobio jedan ?

Zaboravio sam zadaću (doduše, to je skoro svaki dan), pa što onda, ne mogu se ja uvijek svega sjetiti, ljutito nam odvraća Stipe.

Milena i ja ga gledamo i da on to ne vidi smijemo se.

E to je pravi početak.

Vraćam se sa svog trčanja.

Jutro, sviće, velika rosa, spuštam se niz brijeg voćnjaka.

Stajem i sa čuđenjem gledam hrpu pepelu, kraj koje prolazim.

Tu sam naložio u subotu veliku hrpu suhog granja, danas je četvrtak, i još u hrpi pepela tinja žar.

Bacam nešto razbačenih vlažnih ostataka grana koji leže okolo, na ono malo žara, i javlja se plamen i vatra.

Stojim, gledam i razmišljam vatru koja postaje sve veća.

Tako je malo potrebno. Žara još uvijek ima.

Samo treba naložiti.

A ima se čime.