Priča kolega kako je postavljao sam u svojoj kući 80 metara parketa. I kako je to težak posao.

Ja mu pričam svoja iskustva, mojih tri mjeseca Stuttgarta i polaganja parketa u firmi moga prijatelja i rođaka Nina Pavkovića  u” Parkett Komplett”.

Uz smijeh mu govorim, da ako sam i imao kakav grijeh, u ta tri mjeseca rada po dnevno bar osam sati provedenih na koljenima, sve je okajano.

Prošli, sadašnji, a vjerojatno i svi budući grijesi.

Pred televizijom smo. Večer je. Gledamo utakmicu. Stipe je nadahnut i raspoložen.

Tata, hoćete li vi umrijeti kada ja odrastem ?

Pa ne odmah, to se baš ne zna,..

Tata, meni će biti žao da mama i ti umrete.

Znam Stipe.

Seka i ja ćemo isto umrijeti ?

Da Stipe.

A tata što ćemo mi raditi u nebu ?

Tamo će nam biti lijepo Stipe,…

A kako ćemo mi tamo izgledati ?

Ne znam Stipe.

( Englezi vode 3 : 0 ).

Tata, ja tebe jako volim.

I ja tebe Stipe.

Stipe i Petra leže na kauču i gledaju Tv, ja sjedim na fotelji.

Tata, jesili se kada ljubio sa mamom u usta, pita Stipe i smješka se.

Tata, jeste li se mama i ti puno puta seksali, pridružuje se Petra.

Otkuda vam to ?

Kako je to seksati, opiši nam to malo, ne odustaje Petra.

Djeco dovoljno znate, to nije baš pristojno pitati, kad budete malo veći, tata i mama će pričati sa vama o tome. Do tada, strpite se.

Znaš šta sam vidjela u sobi, pita me Milena i smije se.
U kojoj sobi ?
Kod djece.
Što ?
Stipe i Petra se igraju, a po cijeloj sobi su razmještene Petrine Bratz i Barbi lutkice, a na svakoj je po jedan Stipin Spiderman ili Betmen ili sličan muški heroj.
I ?
Pitam ih ja što vam je to, a oni se smiju i kažu da se njihove lutkice seksaju.

Sedamnaest godina poslije.

Kusonje. Mjesto pogibije moga brata Stjepana i još 22 hrvatska branitelja.

Mama. Manjo. Ja. I Stipe. I tata.

Vraćamo se iz Kusonja, prolazimo kroz Bulinac, pričamo o Zbožinekima.

Dan kasnije u Zagrebu, srećem nekadašnjeg ravnatelja, i podsjećamo se srednješkolskih dana.

Stipinih i mojih.

Pothodnik. Prijepodne. Primjećujem poznato lice, poslije dugo, dugo godina.

 U žurbi je, rukujemo se.

Nekadašnji duhovnik na Kaptolu, uzor tolikim bogoslovima, nesuđeni kardinal po pisanju i prognozi nekih.

Oprosti nemam vremena za piće, idem u Slavonski Brod, sprovod, tražim bankomat.

Trenutak kasnije, nema ga.

Razmišljam o njemu, o sebi, o tolikima.

I o svemu onome što smo vjerovali, i druge u to uvjeravali.

Sretno Stjepane, gdje god bio i što god radio.

Vozimo se u autu. Povratak sa ljetovanja.

 Miljenka, koja je čuvala djecu zadnja dva tjedna priča kako je djecu malo podsjetila i obnovila im znanje u vezi upotrebe riječi molim i hvala u svakidašnjoj uporabi.

 Petra to sve sluša, i onda me pita, ” koja je važnija riječ, hvala ili molim ? ”

Čujem je i razmišljam što reći.

Zvuči kao priča iz rubrika vjerovali ili ne.

Prijatelj, mladi profesor na fakultetu, nakon tjedan dana ležanja na Mileninom odjelu, i svih mogućih pretraga, a sumnjalo se na najgore, izlazi, sa dijagnozom, da su tegobe radi kojih je završio uzrokovane njegovim novim višemjesečnim zdravim načinom životom.

Čovjek se krenuo baviti fizičkom aktivnosti, zdravo jesti, smršavio, ne puši,…i završio u bolnici.

Zaključak ? Nema ga.

Dubravko je rekao jučer, čim je čuo da je sve u redu, e sad idem kod Rubelja na duplu porciju i karlovačko.

Sretno Dubravko.

Stipe i Petra su u novoj školi. Stipe je prvi razred. Puni uzbuđenja nalazimo se u novoj školi. Petra je otišla sa novom učiteljicom u 3a, Stipe ima priredbu za početak školske godine, on je 1a. Pedagogica okuplja roditelje prvačića na sastanak. Lijepo i poticajno.

U Stipinom razredu stojimo sa roditeljima pri dnu razreda i gledamo simpatičnog Stipinog učitelja Vatroslava, kako sa puno grešaka čita imena i prezimena svojih novih učenika.

Milena se smije, ” pa on ne zna ni čitati, a učit će djecu čitati i pisati”.

Smijemo se i puni simpatija i dobro raspoloženi gledamo djecu i roditelje budućih naših poznanika i prijatelja.

Stipe i ja idemo gledati “Princa tame” tj. Batmena treći dio, dok se seka i mama šeću po trgovinama.

Tata, zašto su mali nestpljivi, tata ja ti ne mogu nigdje dugo biti, meni sve brzo dosadi, a zašto su veliki strpljivi ?

Gledam ga i mislim što mu reći.