Čitam izvrstan članak Pavla Pavličića o kolonama pred tunelima u ovim turističkim danima. U autima sjede naši i domaći turisti, novinari ih pitaju kako podnose vrućinu,što misle o prometu, i uvijek je isto, stranci su vedri, dobro raspoloženi, puni pohvala, a domaći su nervozni, ogorčeni psuju državu i ministra prometa.
I nema iznimaka.
Odakle dolazi ta razlika ?
Stranci su za razliku od nas isplanirali putovanje, isplanirali su ga tako da ih ne zaskoče nepredviđene okolnosti. Njima dvosatno čekanje u koloni ne znači nikakav gubitak, a nama najčešće znači katastrofu. Drugo, stranci nisu djetinjasti i neurotični. Oni ne osjećaju prisilu da iskoriste svaku sekundu svoga odmora, niti očekuju da im na tome odmoru sve teče savršeno. Zato uviđaju da je stajanje u koloni tek manja nevolja koju će ionako ubrzo zaboraviti. Treće, stranci su svjesni vlastite odgovornosti. Oni znaju da su sami izabrali dan i sat kada će krenuti na put. Zato su spremni snositi posljedice svoje odluke, pa makar to bilo i čekanje na cesti. Oni vjeruju da je tako pošteno.
E sad budući da između nas i njih postoje takve razlike, čovjek mora pomisliti da iza toga stoje i neke općenitije zakonitosti koje se tiču mentalitetea i svjetonazora. I doista kad se bolje pogleda, autocesta se može shvatiti kao cesta života kojom svi putujemo, a razlike u ponašanju između nas i stranaca kao razlike u pogledima na život.
I gle kao što stranci planiraju putovanje, tako oni planiraju i život. Niti improviziraju, niti se pouzdaju u sreću, nego gledaju godinama unaprijed i pripremaju se , koristeći se iskustvom. Za nas je pola godine daleka budućnost o kojoj nismo kadri ni misliti, a iskustva kao da i nemamo.
Onda, kao što stranci nisu cendravi kad se radi o ljetovanju i odmoru, tako nisu cendravi ni inače. Oni znaju da se život sastoji od lijepih i ružnih trenutaka i kadri su razlikovati veliku nevolju od male, pa ne padaju u očaj za svaku sitnicu.A upravo to mi radimo : nemamo nikakve hijerarhije ni u čemu, pa smo stalno u nekim ekstremima.
Napokon kao što su svjesni odgovornosti za svoje putovanje, tako su stranci svjesni i odgovornosti za vlastiti život. Ne ponašaju se kao domaće životinje, koje netko drugi treba da hrani i vodi nego preuzimaju uzde u svoje ruke.
Eto to su te razlike. Kad ih čovjek ovako prebroji, ne izgledaju osobito velike. Ali zapravo su bitne, one dijele putovanje od srljanja i život od životarenja.
Tako Pavao Pavličić. Ima li se tu što dodati ?
Uozbiljimo se dakle, i živimo punim životom, punim plućima.
Na to smo pozvani. Sve ostalo je smiješno, neozbiljno i nezrelo, nedostojno odraslih ljudi.