Sjedim u kafiću i razgovaram sa prijateljem iz bivše struke kojoj sam i sam pripadao. Poslije dugo vremena, on je ipak malo stariji od mene, razgovaramo o toj svojoj struci, i uz smijeh u priči dolazimo do zaključka, da smo napravili priličan odmak od svega onoga što smo i kako smo vjerovali.

I što sad sa ovim novo stečenim znanjem i otkrićem ?

Ništa.

Svaki od nas zna što mu je činiti.

I to što zna da mu je činiti, čini.

I jedan sa drugim možemo o tome otvoreno razgovarati.

Svaki dan idući na posao prođem kraj velikog skladišta jedne velike firme, na kojoj krupnim velikim slovima stoji natpis iz njihove reklamne kampanje ”živi svoje snove”.

Živi svoje snove !

Cijela obitelj šeće po Avenue Molu.

Petra tumači mami, “mama kupi mi prave starke”.

Mama. ” Petra pa već imaš dvoje, zadnje smo kupili u Zari.”

Znam mama, “ali ja hoću baš one prave na kojima piše all star”.

Original ili kopija ? Je li to isto ?

Budi original a ne kopija.

 All stars.

Čitam izvrstan članak Pavla Pavličića o kolonama pred tunelima u ovim turističkim danima. U autima sjede naši i domaći turisti, novinari ih pitaju kako podnose vrućinu,što misle o prometu, i uvijek je isto, stranci su vedri, dobro raspoloženi, puni pohvala, a domaći su nervozni, ogorčeni psuju državu i ministra prometa.

I nema iznimaka.

Odakle dolazi ta razlika ?

Stranci su za razliku od nas isplanirali putovanje, isplanirali su ga tako da ih ne zaskoče nepredviđene okolnosti. Njima dvosatno čekanje u koloni ne znači nikakav gubitak, a nama najčešće znači katastrofu. Drugo, stranci nisu djetinjasti i neurotični. Oni ne osjećaju prisilu da iskoriste svaku sekundu svoga odmora, niti očekuju da im na tome odmoru sve teče savršeno. Zato uviđaju da je stajanje u koloni tek manja nevolja koju će ionako ubrzo zaboraviti. Treće, stranci su svjesni vlastite odgovornosti. Oni znaju da su sami izabrali dan i sat kada će krenuti na put. Zato su spremni snositi posljedice svoje odluke, pa makar to bilo i čekanje na cesti. Oni vjeruju da je tako pošteno.

E sad budući da između nas i njih postoje takve razlike, čovjek mora pomisliti da iza toga stoje i neke općenitije zakonitosti koje se tiču mentalitetea i svjetonazora. I doista kad se bolje pogleda, autocesta se može shvatiti kao cesta života kojom svi putujemo, a razlike u ponašanju između nas i stranaca kao razlike u pogledima na život.

I gle kao što stranci planiraju putovanje, tako oni planiraju i život. Niti improviziraju, niti se pouzdaju u sreću, nego gledaju godinama unaprijed i pripremaju se , koristeći se iskustvom. Za nas je pola godine daleka budućnost o kojoj nismo kadri ni misliti, a iskustva kao da i nemamo.

Onda, kao što stranci nisu cendravi kad se radi o ljetovanju i odmoru, tako nisu cendravi ni inače. Oni znaju da se život sastoji od lijepih i ružnih trenutaka i kadri su razlikovati veliku nevolju od male, pa ne padaju u očaj za svaku sitnicu.A upravo to mi radimo : nemamo nikakve hijerarhije ni u čemu, pa smo stalno u nekim ekstremima.

Napokon kao što su svjesni odgovornosti za svoje putovanje, tako su stranci svjesni i odgovornosti za vlastiti život. Ne ponašaju se kao domaće životinje, koje netko drugi treba da hrani i vodi nego preuzimaju uzde u svoje ruke.

Eto to su te razlike. Kad ih čovjek ovako prebroji, ne izgledaju osobito velike. Ali zapravo su bitne, one dijele putovanje od srljanja i život od životarenja.

Tako Pavao Pavličić. Ima li se tu što dodati ?

Uozbiljimo se dakle, i  živimo punim životom, punim plućima.

Na to smo pozvani. Sve ostalo je smiješno, neozbiljno i nezrelo, nedostojno odraslih ljudi.

Večer. Obitelj pred televizijom. Milena voli CSI Miami, a vidim da i djeca to sa zanimanjem prate.

Svako malo Stipe postavlja pitanja, ispitujući što je ovo, što je ono. Petra se ljuti. Pošto nisam zainteresiran za gledanje uglavnom ja tumačim Stipi i odgovaram na pitanja.

On će ga srediti, dobri uvijek pobjeđuju, obraća nam se Stipe, dok gleda događaje na ekranu.

Otkud ti to Stipe, da dobri uvijek pobjeđuju pitam ga.

Vi ste mi to tako rekli, govori Stipe.

A je li to stvarno tako, da dobro uvijek pobjeđuje nastavljam ja.

To nitko ne zna, kaže Stipe dok netremice gleda u ekran.

Gledam ga i razmišljam.

Da li dobro uvijek pobjeđuje ?

Utanjio si malo sa pisanjem na blogu, kaže mi prijateljica Brana, koja se upravo vratila sa turneje po SAP ( socijalistička autonomna pokrajina) Vojvodini.

Pa da objašnjavam joj ja, i slušam sam sebe kako joj objašnjavam, prvo tri tjedna mora, pa onda posao oko kuće,…

 Neš ti posla. Razmišljam, riječ je ipak o disciplini. Pisanje je poziv, rad. Treba samo sjesti i pisati, a zanimljivih tema i događaja ima koliko hoćeš.

Zar nije tako ?

Već nekih dva tjedna, nakon dvije godine života u strogom centru Zagreba, eto nas u našoj kući na selu. Dvorište, okućnica, zelenilo, voćke, cvijeće, djeca imaju mačku. Idila.

No nije dugo trajalo.

Trebala je točno jedna noć, da shvatimo da je ovdje promet prilično gust, kuća je na samoj cesti, ne bi čovjek vjerovao kojom brzinom može proći šleper pun kamenja kroz zavoj na kojem stoji znak o ograničenju brzine od 40 kilometara. A naša kuća je tik do zavoja. Cesta uska, nogostupa jasno nema.

Kada završi promet, kasno navečer, kada se sve ipak kako tako smiri, počinje lajanje pasa. Ima ih u svakom dvorištu, jedan počne, a onda,..javljaju se svi, sa svih strana, malo se sve smiri, pa opet ispočetka.

Izraz  ” mir i tišina sela” zvuče još smješnije kada se sjetim iščuđavanja prijatelja koji bi nas posjetili i osjetili mir i tišinu našeg stana u koji bi ušli sa ugla prometom često zakrčene Gundulićeve i Masaykove.

Eto nas na selu.

Stipe kada nema volje ići na kupanje ( valjda je to ? ), kao izgovor kaže, ” uvijek na kupanje istim brodom,..”

Sami smo kod kuće. Sutra idem po djecu koju su još u Veloj Luci sa Mileninom tetom Miljenkom. Razgovaram sa Miljenkom. Ona se smije i govori da je sve dobro, i kako je Stipe već neko vrijeme pita : Koliko se puta još moram probuditi ?

Zašto ?

Pa da krenemo kući, kaže Stipe.

Rekli su mi da …. njega nema, pa su me iz kabineta prespojili vama, i rekli da ste vi njegov pomoćnik, i da mi možete pomoći, čujem iz slušalice. Samohrana sam majka, ima dva sina, jedan je bolestan,…

Nešto kasnije pri kraju razgovora, čujem sam sebe, i tako poznat završetak: ” gospođo, ne dajte se, ne odustajte, jer ko će se bolje boriti za to nego vi. Pomozite sebi i svima oko sebe, tako da ne odustanete, borite se, jer ste u pravu,..ne odustajte,…”

Sva mudrost valjda leži u tome. Ne odustati od života, i svega onoga što nosi sa sobom. Odustati znači umrijeti prije vremena.

Živi život ! Punim plućima, svom snagom, svom voljom, svim srcem, uprkos svemu i svima.Živi ! Jer živ si.