Jutro, idem na posao. Kroz Gajevu kroz koju obično idem, trubljenje, velika kolona automobila, koja seže još dugo na zeleni val. Veći dio vozača, koji čeka a još nije ni ušao u Gajevu, ni ne vidi razlog svoga čekanja.

Razlog ? Pauk diže auto.

Dok prolazim, i gledam reakcije ljudi u autima, nervozu, trubljenje, pokušaje prebacivanja iz trake koja stoji u traku u kojoj se auta jedva miču, razmišljam.

Razmišljam o sebi, o onome koji je auto ostavio, o tome kako zapravo sve što činimo utiče na druge, htjeli mi to ili ne, znali mi to ili ne.

Životi svih nas isprepleteni su i zapravo neraskidivo vezani.

Mi smo doista braća i sestre, znali mi to ili ne, htjeli mi to ili ne.

Što nas onda spriječava da doista živimo kao braća i sestre i jedni drugima pomažemo ?

Jučer je Manjo bio na razgovoru u Pbz-u na testiranju za posao. Kaže bratić Robert Manji, poslije testiranja, prošao si Manjo.

Onda je Manjo došao do mene, pa smo išli u posjet u bolnicu na Jordanovac kod Marije, i sreli svoju rodicu Nenu, sa kojom smo otišli na kavu. Baš je bilo lijepo.

Onda je Manjo, kad je došao kući i rekao nevisti Nini, o našem preseljenju u Vurnovec i svim detaljima tog preseljenja, šokirao nevistu, tako kaže.

 I skoro sam zaboravio, jučer smo i saznali da je Milena prošla svoj ispit kod profesorice Čukljek.

Doista uzbudljiv dan.

Jučer je u Zagrebu gostovao prvi guru menadžmenta za liderstvo i poslovnu izvrsnost u svijetu na Adria Business Forumu. Ovo su neke od njegovih misli izrečene jučer u Zagrebu.

Nedostatak komunikacije unutar poduzeća među zaposlenicima, kao i nedostatan razgovor s klijentima je najveći problem u tvrtkama i drugim organizacijama.

Jedna je studija pokazala da doktori u Americi svoje sugovornike prekidaju nakon 18 sekundi, što nije dovoljno da se završi jedna rečenica. Većina nas ne bi isto prošla taj test od 18 sekundi.

Nijedna poslovna škola ne uči kako su za lidera dvije najvažnije stvari sposobnost pričanja i slušanja. Većinom se uče teorije koje nikad nećete koristiti.

Iz Kine nam stiže dobra vijest za sve nas. I oni su počeli otvarati poslovne škole, što bi moglo značiti kraj njihove konkuretnosti.

Čajanke i ručkovi sa zaposlenicima temelj su uspjeha korporacije.

Zapošljavaju se oni koji u životopisu imaju bogatao poslovno iskustvo i obrazovanje, a malo se gleda na karakter zaposlenika. Karakter je u današnje vrijeme gospodarske krize važniji nego ikada.

Jutros dok vodim djecu, na vratima vrtića, uz ostale obavijesti, koje svako malo osvanu na vratima, gdje se pozivamo na razne tribine, duhovne obnove, podsjeća nas se na mise, pobožnosti i slično, zamjećujem oglas koji zove na predstavljanje nove knjige pod naslovom ” Kardinal Alojzije Stepinac mučenik za ljudska prava”.

Dok čitam da je knjigu napisao o. Vladimir Horvat, i da knjiga ima 32o strana, i dok čitam ostalo sa plakata, razmišljam o naslovu knjigu.

Mučenik za ljudska prava,… Za koga se mi ostali “borimo” i “mučimo”, za čija prava ?

Što je čudno u tome da život upotrijebimo živeći za ljude ? Što je tu čudno ? U čemu je muka ? I o kakvoj borbi je riječ ? Život – borba, ili postoji još kakva borba ?

Ne mogu si pomoći, još neko vrijeme odlazeći iz vrtića razmišljam o tome što li je tako čudno, živjeti svoj život s drugima, i za druge, i uz druge ljude ?

Čini mi se da Isus drugo nije ni tražio. Živjeti s drugima i za druge. Kao on. Biti čovjek. Sa svim što to nosi. Ni više ni manje.

Valjda o tome govori i ova knjiga.

Zove prijatelj svećenik, i kaže dobio sam novu župu. Baš lijepo komentiram.

Malo nakon što smo završili razgovor pade mi na pamet, pa i ja sam danas uz ženu i advokata potpisao papire za novi stan.

Evo činim sve novo,…

Jutros nakon što sam se vratio sa trčanja i istuširao, ležim u krevetu i čitam, kad evo Stipe. Gledam na sat, 6.15.

Stipe, jesi li se naspavao ?

On klima glavom, i leže do mene. Ostavljam knjigu, mazimo se i pričamo o jučerašnjom igranju kod Mateja. Pričamo, smijemo se. U jednom trenutku pade mi na pamet, ovo ću staviti na blog, a onda odmah, uvijek Stipe, zašto Petre nema više na blogu.

Razmišljam, i ne mogu odmah ni odgovoriti. Zašto je Petra rijetko na blogu. Zato što je starija, zato što je mnoge već stvari naučila, zato što njena pitanja nisu tako intrigantna kao Stipina ? Iskreno, ne znam.

Znam da ih oboje volim. I Petru i Stipu.

Jučer nedugo nakon što je legao, Stipe se javlja, i zove, kaže da ne može spavati.

A zašto Stipe, pitam ga ?

Zbog prijatelja.

?

Jura i Fran, moji prijatelji, koji se sa mnom igraju, stalno mi govore, da ja nešto moram, a kada se igramo, i ja kažem da nešto neću, oni kažu, moraš, inače ti nećemo biti prijatelji, i nećemo se igrati s tobom. I priča li ga tako Stipe, priča o svojim prijateljima,…

Stipe, to nije prijateljstvo, i to nisu pravi prijatelji, ako te na nešto tjeraju, ili te ucjenjuju. Nikoga na ništa ne smjemo siliti, ili tražiti od njega na takav način, objašnjavam mu. I uvijek kada imaš kakav problem, ili te nešto muči, uvijek trebaš reći tati i mami, jer te mi najviše volimo, i uvijek ćemo ti pomoći. To zapamti. Mi te volimo. A sada lijepo spavaj, a ja ću sutra pričati sa tetom Doroteom.

Dobro tata. Ja naviše volim tebe, mamu i seku.

Spavaj Stipe.

Zove jučer prijatelj. I kaže, upišem ja svoje ime na Google, kad tamo nađem se na tvome blogu.

I sve sam pročitao, kaže prijatelj Mario.

A što reći, nego da mi je drago. Dakle, čita se.

Doduše, malobrojni moji čitatelji, zapravo ni ne znam tko ovo sve i čita, jer ja zapravo skoro nikome nisam ni rekao za ovaj svoj blog. Ovo je zapravo moj mali dnevnik, moje razmišljanje o životu.

Ja dalje pišem, a vi se javljajte, i komentirajte.

Do čitanja, ili do viđenja !

Tata, hoćeš li ti opet imati tu tetovažu, kad umreš, pa se ponovno rodiš, pita Stipe gledajući me dok oblačim majcu.

Gledam svoga sina i odgovaram, da Stipe.