Nedjelja. Sveti Petar. Imendan, Petrin i moj. Manjo i Nina su kod nas na kavi u Vurnovcu.

Nedjeljom u dva, kod Stankovića, gost je teolog  Ivica Šola. Priča zanimljivo. Slušam ga jednim uhom, dok razgovaramo za stolom.

 A onda čujem, nešto kao Šolin komentar, zgoda sa susjedom sa kioska, kaže “…svatko misli da je nešto posebno…”. Ne kužim sasvim kontekst, ali čujem ironiju Šolinih riječi,…

Svatko misli da je nešto posebno,… Nastavlja Šola priču o silnim autobiografijama poznatih i manje poznatih, o brisanju privatnog i javnog,…o potrebi da se iznosi svoja intima,…

Slušam i razmišljam.

Upravo je to ključno. I važno. I vrijedno. Svatko misli da je nešto posebno. I je.

To i jest tako.

Upravo suprotno ironiji Šolinih riječi (neš ti posebnosti, neš ti jedinstvenosti,…). Upravo na toj vrijednosti jedinstvenosti svake osobnosti valja i inzistirati.

Vrijedan si. Jedinstven. Voljen. Uprkos svemu što ti se čini ili pokazuje drugačije.

Tvoj život ima smisao. Ima vrijednost. Ima svrhu. Kakvu i koju ne znam. Ali znam da ima.

Znam i u to vjerujem. I vjerujem onima koji drugima daju smisao i nadu, koji ih ohrabruju na putu.

Nazovimo to ljubav, put, život, smisao, kako hoćemo. Znam da je to vrijedno.

 Moj život. Tvoj. Svaki život. Život. Uprkos svemu.

Zapravo ni ne znam neku drugu veću vrijednost.

Život.

Subota. Zadnji smo dan u “našem” stanu u Masarykovoj 15. Tamo smo već dvije godine. Od nogometnog Portugala do ovogodišnje Austrije i Bilićevih vatrenih, koji se uredno prate u “našem” kafiću u dvorištu naše zgrade.

Milena radi cijeli dan. Stipe, Petra i ja vraćamo se iz Radićeve, gdje je Petra dobila novu “Bratz” na račun uspješno završenog drugog razreda(sve petice),a Stipe nosi jedno od novih čudovišta, koje je dobio, pa jasno za kraj uspješnog pohađanja vrtića(nema više vrtića, Stipe ide u prvi razred).

Taman smo kod “Buldoga” u Bogovićevoj, kad evo Stipe.

“Koliko ćemo još živjeti ? ”

” Gdje Stipe ? ” pitam.

” Na svijetu, koliko ćemo još živjeti, kada ćemo umrijeti ? ”

“Ne znam Stipe, nadam se da ćemo još dugo živjeti. A otkud ti to ? ”

“Ja o tome razmišljam” završava Stipe.

Naš uobičajeni ritual srijedom u 18,30. Petra i ja uz nju sa klavijaturom preko ramena na putu u “Glazbenu galeriju” u Kačićevu. Ovo večeras je zadnji put. Svega ih je petero na zadnjem tzv. javnom satu. Dodjela diploma.

Malo kasnije, blizu našeg stana, sjedimo u piceriji, obavljajući ostatak našeg rituala, pri povratku iz škole sintesajzera. Gledam Petru kako jede picu i pijucka Fantu. Sjedimo, jedemo i gledamo kroz veliko staklo prolaznike u Masarykovoj.

Petra, gotovo je sa glazbenom školom za ovu godinu, govorim joj.

Znam tata, i drago mi je zbog toga, veli Petra.

Mobitel zvoni. Petar je, u Zagrebu je sa ženom. Petar je invalid u kolicima.

Malo kasnije u jednom od kafića na Kenedijevom trgu sjedimo i pričamo. Petar priča o sebi, pokazuje slike kuće, kako je uređena, novoga auta. Supruga tiho i diskretno poslužuje Petra, prinosi mu šalicu sa kavom, sok. Gledamo se, smijemo i pričamo.

Život i radost zrači oko Petra. Uprkos kolicima, i bolesti. Život je jači od svega.

Ili skoro od svega.

Ono skoro, ćemo jednoga dana kada to dođe imati priliku isprobati, svaki ponaosob.

 A do tada, živi ž(Ž)ivot.

Povratak sa trčanja. Šok. Nema vode.

Ne sjećam se uopće kad smo ostali bez vode. Malo kasnije krećem do Konzuma, kupiti vodu, i otkrivam da je upravo pred Konzumom i pukla cijev. Produžavam do trgovine na Cvjetnom, kupujem dvije Bistre u kanisterima po pet litara.

Dok se umivamo, peremo zube, i brijem se uz naljevanje vode iz kanistera pada mi na pamet, kako je malo potrebno da čovjeka izbaci iz svakodnevnice.

I kako mnoge stvari podrazumijevamo da moraju biti, da nešto moramo imati i slično.

A ništa se ne podrazumijeva. I ništa ne mora biti.

A ipak je.

Pitanje je zapravo kako uopće išta jest ?

Filozofija ? Ne, život.

Rano jutro, uobičajeno trčanje iza Mimare.

Dok trčim zadnje krugove, jutro i grad se bude, a u mom želucu mućka i bućka se jučerašnja pica sa pivom, plus nekoliko marelica i dvje banane ( zadnje čega se sjećam, a ima toga vjerojatno još ). U jednom trenutku, dok trčim, sve postaje jedno, i stapa se.

Dok trčim, gledam travu, rosu, dva psa kako idu preko igrališta. Gledam vrhove svojih tenesica. Osjećam bućkanje želuca, znoj koji se cjedi niz majcu na leđima.

Kako to opisati i objasniti drugom. Jednostavno znaš. I da hoćeš objasniti ne možeš. Tko bi to shvatio, a i čemu gubiti vrijeme.

Ništa ne znaš, a zapravo sve znaš. Što ti je činiti i kako živjeti. Sve ovo što živimo i u čemu jesmo nema smisla, a ti ga zapravo znaš.

Buđenje. Svjesnost. Sve je jedno. Neizrecivo. A ja ipak pričam.

Život.

Već neko vrijeme, uređujući kuću imam posla sa majstorima, zidari, keramičari, parketari, stolari,…

Plaćajući dnevnice i poslove svojim majstorima, razmišljam kako uopće može biti nezaposlenog čovjeka u Hrvatskoj, i kako netko može ( osim bolesti, tjelesne ili psihičke ) reći da nema posla.

Uspoređujem svoju plaću sa onime što može zaraditi prosječno dobar majstor. Ja imam prosječnu zagrebačku plaću, a taj prosječni majstor, bilo koje struke, ima bar dva do tri puta više.

Sve ovo potiče me na razmišljanje, što zapravo radim, kako koristim svoje vrijeme, i kakav ja to uopće posao radim.

Iskoristiti život, dati najviše što mogu. Živim li ja život ili životarim ?

Zove Manjo, kaže vidio je na sprovodu mame, časne sestre Mirjam Gadže, mog prijatelja Marija. Popričali su kaže, Marijo je isti, nasmijan, i jednako pozitivno nabrijan kao nekada.

Zadnji put sam vidio Marija prije godinu i pol dana, popili smo kavu kod Bobana, i pričali o prošlim vremenima.

Do sljedeće kave. 

Zvoni mobitel. Prvi tren ne shvaćam tko zove, zove trgovac iz ” Prime”, gdje smo rezervirali dio namještaja za uređenje kuće. Sutra dođite, ali ranije, biće gužva kaže, imamo poseban popust.

Ujutro, malo prije devet, prije no što je trgovina otvorila vrata, gledam prizor koji sam dosada vidio samo na Tv-u, red ljudi koji se guraju i namještaju bolje pozicije za ulaz pred vratima.

 A onda stampedo, i trka za prvih 100 madraca po 99 kuna. Guranje, potezanje, psovke, razvlačenje robe.

Gledam, smijem se i mislim gledajući pristojno obučene ljude, koji su se doveli prosječno dobrim autima, i vjerojatno žive u prosječno lijepim kućama, da li im baš tako trebaju ti madraci ?

Što nam zapravo manjka, i što nam doista treba ?

Večer, vrijeme za spavanje, negdje oko 21, 30 h. Stipe i Petra su upravo završili sa gledanjem filma. Milena ih šalje u kupaonu, ja za stolom čitam, iz kupaone dolazi Stipe.

Hoće li tata na nebu biti lijepo ? Hoćemo li tamo vidjeti pravog Isusa, baš pravog ?

Gledam ga i slušam, pokušavam shvatiti otkud mu to.

Htio bih vidjeti i anđele, svoga anđela čuvara, završava Stipe, i odlazi u svoj krevet.

Trenutak kasnije, sam uz Petrin i Stipin krevet na kat, molim sa njima naše uobičajene molitve prije spavanja. Molim i razmišljam. O Isusu, stvarnom Isusu, i o anđelu čuvaru, Stipinom, Petrinom, Mileninom, mom anđelu čuvaru,…