Nekoliko minuta kasnije, isto jutro, isti dan.

Čekam Stipu dok preoblači tenesice. Vrata sobe njegove grupe u vrtiću otvorena su. “Budi dobar, slušaj tete “, govorim  mu na vratima, dok se opraštam sa njim, uz uobičajenu pusu, ali tako da to mogu i tete Dorotea i Vinka čuti.

One se smiju, a ja im govorim : ” eto vidite da sam mu rekao da Vas sluša”.

Ne ostaju mi dužne, i govore Stipi, ali tako da i ja čujem : ” Stipe, tata ti rekao da nas moraš slušati . Tatu moraš slušati, zar ne ? “

Jutro. 7,30. Na putu smo prema školi i vrtiću.

Stipe : ” Tata, ja bih htio kad umremo, pa se opet rodimo, da se ja rodim prije seke”.

Petra : ” Stipe, ne možeš to ti izabrati.”

Tata: ” Ne znam Stipe, mama i ja bi trebali otići tamo prije vas, pa kada ti i seka dođete, i opet budemo jedna obitelj, tamo ćemo se sve dogovoriti, za taj novi život, tko će se prvi roditi seka ili ti.”

Stipe, pomalo ushićeno ; ” Tata, ja nikad nisam oprobao nebo, i taj život.”

Tata ( zaključuje raspravu) : ” Nitko od nas Stipe, ali trebalo bi biti zanimljivo, bit će to svakako jedinstveno iskustvo” ( dok to tata govori, izgleda malo odsutno, možda malčice i zabrinuto).

Časna mi govori uz smijeh da u cijeloj grupi ” Loptica “, Stipe slovi često za kolovođu bundžija. Zadnji primjer koji mi opisuje, od prije koji dan, na njene riječi o dolasku dječjeg kazališta, prvi je bio Stipin komentar. ” To su gluposti, zašto mi to moramo gledati. Bolje da nešto drugo radimo, nego to gledamo.”

Povratak nakon jutarnjeg trčanja, 6.05 h. Palim televiziju, a na njoj repriza zanimljive emisije od jučer. Voditeljica i dva sugovornika. Pričaju o odgoju i obitelji. Jedan od njih govori, o tome da je najstarije institucija koja postoji na svijetu obitelj, i da je stara bar milijun godina.

Slušam ih i razmišljam. Isus je htio da budemo i da jesmo braća i sestre. Da budemo jedna obitelj.

U stvarnom životu, mi ne poznajemo ni članove svoje obitelji. Ne poznamo najčešće ni svoje susjede, niti kontaktiramo sa ljudima sa kojima desetljećima živimo vrata uz vrata, kuću uz kuću.

 A puna su nam usta Boga, vjere, Crkve, ljubavi, i čega sve ne.

Obitelj. Braća i sestre. Isus.

Razgovaramo u kancelariji. U jednom trenutku, kolega koji izlazi van  pozdravlja nas ostale uz riječi : ” doviđenja, vidimo se, a ako ne, onda na onom svijetu sigurno.”

Ne ostajemo dužni, drugi kolega dobacuje : ” pitanje je, i to veliko, ima li života poslije ovoga, no tko prvi  tamo dođe, neka se nama ostalima javi.”

Smijemo se, i razilazimo nakon jutarnje kave.

 Tko prvi tamo dođe, neka se javi ostalima. Vrijedi.

Čitam u novom broju “Globusa”, intervju sa Engdahlom, svjetski poznatim autorom knjiga o svijetu biznisa, moći, novca i nafte.

 ” U trenutku kada je počeo rat u Vijetnamu, a ja sam bio student, znao sam da je to duboko nepravedno, da to tako ne bi smjelo biti. Sve se u meni bunilo protiv toga. Počeo sam istraživati, učiti i studirati, i shvatio sam da većina nas nema nikada priliku shvatiti kako smo manipulirani, iskorišteni, kako smo zapravo nesvjesni stvarnog života. Nama se manipulira, a mi to neshvaćamo. Nisam htio prihvatiti takav život.”

Tako on. A ja ?

Tako glasi naslov članka u današnjem  ” Vjesniku”.

Riječ je o cijenama studija. Članak bi se mogao komentirati na više načina, no jedno je sigurno, naslov članka odražava sadašnje realno stanje, ili bar ono kako doživljavamo stvarnost.

Informacije koje vrste su zapravo vrijednije,one novinarske ili teološke ?

” Ti si jedan lažljivac, i ja neželim da živiš sa nama. Jako sam ljut na tebe.”

A seka Stipe, upitao sam ga, dok ga vodim za ruku. ” Seku i mamu volim, ali ne volim lažljivce i prevarante, a ti si me prevario, i nisi mi rekao da će mi vaditi krv. Ti si veliki lažljivac, i veliki prevarant, varaš malu djecu, srami se” nije posustajao Stipe.

A sve je počelo, ovo jutro, u domu Zdravlja ” Centar” u Runjaninovoj, točno u 9 h. Taman sam uspio primiriti Stipu, nakon što smo se vratili po drugi put iz WC, sa praznom čašom za uzorak Stipinog urina, a sve radi pregleda za školu. ” To su luđaci, ja ne želim piškiti u šalicu, ja to nikad neću napraviti, a uopće mi se ni ne piški. Kako doktori uopće mogu vidjeti jesam li ja bolestan, to su luđaci.” A onda se je primirio za vrijeme vađenja krvi iz prsta. No čim smo izašli van, počelo je. I tako cijelim putem.

Čim sam ga doveo u vrtić, Stipe se zatrčao prema svojim prijateljima, i nestao u kutu pričajući sa Franom. A ja sam se odmah požalio časnoj sestri, teti Doroteji ( Dobrotei, kako je zove Stipe) na Stipin mobing, i psihološko maltretiranje, te zatražio pomoć.

Pročitao sam u knjizi američkog biskupa  F. Sheena jedan dojmljiv primjer što se zapravo misli kada kažemo da smo vjernici, i u što zapravo vjerujemo.

Kaže biskup Sheen, zamislimo da na cijelom svijetu postoji samo jedan čovjek koji doista vjeruju i živi onako kako Isus traži i govori svakome od nas. I uzmimo da u jednoj godini taj vjernik obrati još jednoga. Sljedeće godine njih dvojica obrate opet svaki po jednog, u drugoj godini, imamo dakle četri vjernika. U narednoj godini, ta četvorica, svaki opet primjerom svog života obrati svaki po jednoga. Na kraju treće godine ih je dakle osmero.

Koliko bi dugo trajalo obraćenje cijelog svijeta ?

Dao sam si malo truda. Dakle.

1. Prva godina – jedan.
2. Dva vjernika
3.  Četri.
4. Osam ih je.
5. Sada ih je 16.
6. 32
7. Sada ih je 64
8. 128
9. 256
10. 512
11. 1024
12. 2048
13. 4096
14. 8192
15. 16 384
16. 32 768
17. 65 536
18. 131 072
19. 262 144
20. 524 288
21. 1 048 576
22. 2 097 152
23. 4 194 304
24. 8 388 608
25. 16 777 216
26. 33 554 432
27. 67 108 864
28. 134 217 728
29. 268 435 456
30. 536 870 912
31. 1 073 741 824
32. 2 147 483 648
33. 4 294 967 296
34. 8 589 934 582

Svijet je obraćen.   

Komentar ?                                                                                                                                                        

Jutro. Sa radija teolog, govori da je naš zemaljski život samo putovanje, a mi smo ovdje putnici, samo u prolazu.

 Slušam ga i razmišljam.

Možda većina zato i živi svoje živote na tako čudan način. Možda je to objašnjenje naše bešćutnosti i nezainteresiranosti za bližnjeg. Ovo ionako nije vrijedno truda. Ono pravo nas čeka u budućem životu.

Je li to baš tako ? Nekako mi se čini da nije. Ovo je naš dom. Vječni život je sada. Vječnost je sada.

I zašto čekati. Nema se što čekati. Ne, nego treba živjeti, punim plućima, svim srcem, svom snagom, i svim svojim životom.

A ono poslije, vidjećemo.