Čitam sa web-a tekst jednog svećenika, prenosim meni zanimljiv dio.

” Pravi ljudi mole pola sata, a onda rade 23,5 sata, i znaju da će uspjeti, jer Bog je s njima. Molitva ne pomaže onome koji neće raditi, sam nažuljati ruke, sam nešto stvoriti.

Bog te je stvorio da ti to možeš. “

Danas smo Milena, Stipe i ja zajedno otišli do Runjaninove u Dom Zdravlja, na Stipin pregled za školu. Sve je prošlo dobro, javio sam to i baki Jaki, a i Stipine mjere, 124 cm visine i 24 kg težine. Stipe je bio u malom grču radi inekcije, tj. cijepljenje na kraju pregleda, ali još jedan Lego Bionicle iz Turbolimača  uspio je otjerati Stipinu tugu.

Dok javljam i govorim mami o Stipinoj strašljivosti na pregledu, ona pita, na koga je to.

Na mene, ja sam isti kao naš did Ćipe, ja sam i strašljiv i hipohondar, eto na koga je, odgovaram uz smijeh.

I mama se smije, te završava razgovor opaskom, ti si bio veći, imao si 27,5 cm i 26 kg.

Ti to još pamtiš, pitam je.

Kako da ne, mama sve pamti, kaže moja mama.

Stipe je uspio rasklimati i izvaditi, svoj već dobrano načeti zub. Seka mu je pomogla napisati pismo ” Vili Zubici “. Ovaj put je Stipe zamolio Vilu Zubicu, za Lego Bionicla, i to onog crvenog, najvećeg.

Lego Bionicle je na Stipino oduševljenje stigao isti dan, jer mu je mama rekla da je Vila Zubica ovlastila mamu, da ona ovaj put u njeno ime da Stipi igračku. Primopredaja je brzo obavljena u prvom ” Turbolimaču ” na uglu Tesline i Gajeve ulice.

Taj isti dan je tata pažljivo spremio Stipin zub i pisamce u malu kutijicu.

Nedjelja. Cijela obitelj u Tuheljskim Toplicama. Prekrasno, uživamo, kupamo se, iz jednog bazena u drugi, doista lijepo.

U jednom bazenu srećem poznanike iz Bjelovara, Dalibora i Sanju sa djecom. Usred bazena, oni me podsjećaju na dan prije 25 godina kada smo svi troje bili na sletu povodom Dana Mladosti u Beogradu.

Malo kasnije u istom bazenu susrećem poznanika iz Bjelovara, za kojega mi poslije Milena kaže, pa on može pomoći oko Manjinog ( brata ) posla. Doista, sljedeći put ću ga to i pitati.

Lijepa nedjelja.

Mobitel zvoni. Tetkana Nena iz Osijeka. Marija, kćer njene šogorice nalazi se na Rebru. Zovem Milenu, koja je uskoro posjećuje. Nena kaže da šogorici i šogoru treba smještaj u Zagrebu, zovem don Zdenka, on kaže nema problema.

Nena se zahvaljuje, odgovaram joj da nema zašto, i nudim im smještaj i kod nas ako treba.

Pomoći bližnjemu, to je sve Evanđelje, i jedino što trebamo, kako Isus osobno svjedoči. Ako si to učinio, sve si učinio. Ništa se drugo ni ne traži.

Milena i ja sjedimo i gledamo TV. Iza nas se igraju Petra i Stipe. U jednom trenutku čujem Stipu kako u igri pita Petru: ” seko, jesi li ti si sada u drugoj dimenziji,…”

Druga dimenzija. A koja je prva dimenzija ?

Kako se zove dimenzija u kojoj živimo ?

A kako će se zvati ona poslije smrti ?

Koliko dimenzija ima ?

Među nama je danas, po prvi put, bar je to tako rečeno, u glavnoj zgradi naše institucije u posjet došao, zagrebački kardinal Josip Bozanić sa suradnicima.

U velikom predvorju, sve je puno ljudi u odijelima, široki osmijesi, pljesak, novinari, kamere, upoznavanje i rukovanje važnih ljudi obje institucije.Kratki govori oba čelnika.

Kolegica koja stoji kraj mene, šapće gledajući kardinala, ” doista on je hrvatska moralna horizontala.”

Slušam je, mislim jesam li dobro čuo, jesam, da ju ispravim, ipak neću.

 Hrvatska moralna vertikala ili horizontala ?

Priča stručnjak, dugogodišnji proučavatelj mravljeg života i ponašanja.

” U svakom mravinjaku postoji nekoliko mrava aktivnijih od svih ostalih. Ti aktivni mravi, koje bismo obilježili sa malo boje u prahu, lutali bi izvan uobičajenih mravljih staza i istraživali sve oko sebe. Išli su kraćim i duljim putevima, penjali su se na vlat trave i grančice, jednostavno se činilo kao da idu svugdje. Otkrivali su nove izvore hrane, utabali nove staze, dok su se drugi mravi držali starih staza i izvora hrane.

U daljnjem proučavanju, uklanjali bi te posebno označene, rijetke mrave iz mravinjaka.

U svakome od tih, zasebnih pokusa, događalo se isto, kolonija mrava je usporila i na kraju uginula zbog nedostatka hrane.”

Pročitavši to, prvo čega sam se sjetio bijaše izreka, “kada se svi oko nečega slože, budi siguran da je to krivo.”

 Milena priča o svom druženju sa roditeljima Stipinih prijatelja iz vrtića. “ Jadna djeca, više se ne mogu ni rolati, a da prethodno ne prođu - Školu rolanja.”

Slušam je i razmišljam.

Nikome se od nas nedopušta da normalno živimo.Onako kako osjećamo i znamo da treba. Stalno nas, od malih nogu nešto uče i traže od nas, i stalno nas guraju po raznim tečajevima i školama. Od nas se traži, očekuje i puno toga podrazumijeva.

I u tome prođe život. Školujući se. U raznim školama, raznih učitelja.

A jedino što treba, treba živjeti. Uprkos svemu, i svim školama i objašnjenjima, kako bi to trebalo. 

Živi svoj ž(Ž)ivot.

Subotu i nedjelju, 17. i  18. svibnja Milena, Stipe i Petra otišli su u Austriju, sa Stipinim prijateljima i njihovim roditeljima, te tetama Vinkom i Doroteom. Bilo je lijepo kažu, doduše u nedjelju je kiša malo pokvarila dan.

” Tata, tamo ti svi govore austrijanski”, važno mi govori Stipe dok prepričava zgode s puta.