Na Trešnjevci sam u društvu. Mobitel zvoni. ” Gotov ti je Isus.”

Predveče sam u ateljeu. Isus je gotov. Gledam ga. Malo poslije, kod kuće sam. Stavio sam ga na policu, našeg privremenog oltara. Skoro je 21 sat, Petra i Stipe idu spavati, i odlučuju svoju večernju molitvu iz kreveta izmoliti pred našim Isusom.

Milena i ja idemo u krevet, u polumraku male svjeće ostaje naš Isus, nasmijan i raskriljenih ruku.

Čuvaj nas, sve, Isuse.

Jutro u uredu sam, mobitel zvoni, Peka je. Sa Slavom je u autu, sada su kod Šibenika, dolaze u Zagreb. Hoćemo li se vidjeti, kako da ne.

Isti dan poslijepodne, nalazimo se na Trešnjevci, kod Generala, u društvu poznatih “faca” iz gospodarstva i politike. Na stolu janjetina, narezani mesni proizvodi Lijanovića, vino, kolači. Sjedimo u dvorištu, kamin u kutu gori, na zidovima slike Generala sa Predsjednikom i Gradonačelnikom.

Razgovaramo i pričamo o “Muši”, kozama, siru, Hercegovini, i Lijanovićima. Slavo priča, natačemo vino, smijemo se.

Sjedim, i razmišljam, o tolikim pričama i napadima na bogate, na poduzetne, a ljudi zapravo samo žive svoj život.

Opet predrasude, i opet pitanje živim li svoj ili tuđe živote.

Živjeti život.

Čitam novi broj “Globusa”. Intervju sa Smiljkom Sokolom, bivšim predsjednikom Ustavnog suda.

” Ne razumijem zašto me nitko neće za savjetnika sad kad su mi pod stare dane klikeri proradili i kad sam napokon postao hrabar”, podnaslov je intervjua.

 U jednom prijašnjem intervju u Globusu izjavili ste, da niste posebno hrabar čovjek, jedno je od pitanja novinara.

” Vidite u međuvremenu sam postao mnogo hrabriji.”

Čemu zahvaljujući, nastavlja novinar.

” Jer sam postao stariji, jer više nemam što izgubiti, jer sam mnoge stvari naučio, jer sam blizu smrti i jer mi se malo fućka.”

Jučer idući sa posla u pothodniku srećem nekadašnju župljanku i  meni dragu osobu sa Šipana. Razgovaramo, gledamo se, i prisjećamo. Na kraju, razmjenivši brojeve mobitela, svatko odlazi na svoju stranu.

Podravi sve poznate na Šipanu, poručujem Aidi.

I ovim putem pozdrav svim dragim ljudima na Šipanu, Šipanskoj Luci i Suđurđu !

Čitam vijest da je umro Edward Lorenz, profesor sa MIT-a, otac teorije kaosa. On je 1960-ih prvi uočio da male promjene u dinamičnom sustavu, kao što je klima, ” mogu imati velike i često neočekivane posljedice”.

Taj je fenomen postao poznat kao “učinak leptira”, a temelji se na ideji da beskonačno male promjene, kao što je lepet krila insekta, mogu voditi do ogromnih posljedica.

Ili drugačijim rječnikom rečeno, svačiji život, i sve ono što radi, bez obzira kako se čovjeku činilo malo, neznatno, obično, može dovesti do ogromnih posljedica i promjena, nagore ili nabolje.

Dakle, isplati se živjeti svoj život. Ne tuđi, i prema očekivanjima drugih, žene, djece, roditelja, susjeda, bližnjih,…

Živi svoj život.

Dok stojimo u uskom hodniku, Stipe skida cipele, pozdravljam poznanika koji vodi djete u grupu do Stipine. Izmjenjujemo nekoliko riječi, a na moje čuđenje da iz Španskog dovodi djete u vrtić, počinje priča.

Priča o aktualnim događajima iz vrtića u Malešnici, i oboljeloj djeci od menigokoka, i njegovo djete je bilo tamo, i upravo radi nebrige i nepažnje odgajateljica, i ravnateljice njegovo djete je tu.

Slušam ga, mislim, nije moguće takvo ponašanje, a opet, sve to zvuči tako blisko, i tako puno puta viđeno. Uobičajeno ponašanje u svakoj instituciji. Važan je privid, i da izvana sve funkcionira, a kakve su stvari zapravo, i što je stvarno, koga to zanima. Svagdje je to isto. Fasada je važna.

Razmišljam o svojoj fasadi. Važno je da sve funcionira. Čemu funkcioniranje služi i koji mu je smisao ?

Na vratima vrtića, ujutro, prije posla srećem kolegu iz nekadašnjeg ” stožera za doček predsjednika Busha u Zagreb “, koji je pomoćnik ministra. Bok, kako si ?

” Iz jednog vrtića idem u drugi “, uz smješak odvraća.

 Svako nastavlja svojim putem. Odlazim iz vrtića i razmišljam.

O sebi. O onome što radim. O svom vrtiću. O toliko vrtića. I o pozivu da odrastemo.

Kolega ulazi u kancelariju, i onako sa vrata, ” ima li u teologiji grijeh koji se ne oprašta ? ”

Naviknut na ponekad slična pitanja, odgovaram, ” Kako da ne, to je grijeh protiv Duha Svetoga, a taj se bome ne oprašta ni na ovom, ni na drugom svijetu, Isus je tako rekao, sve će se oprostiti, ali za taj oprosta nema. Uostalom, malo proguglaj, sve ima na internetu. ”

Malo kasnije razmišljam, o tom grijehu.

Grijeh. Koji se ne oprašta. Ima li takav grijeh, i može li itko tako uopće i sagriješiti ?

Mislim da ne.

Subota. Kiša pada. Prvo sam otišao do Petrove 3, dati krv. To mi je uz ono točno prije tri mjeseca, treće dobrovoljno vađenje krvi ( prvo je bila u JNA u Skoplju). Ne mogu dovoljno dobro opisati osjećaj koji me je prožimao, dok sam odlazio iz Petrove. Bože, hvala ti, napokon sam učinio nešto korisno i vrjedno, i pomogao svom bližnjem.

Učiniti nešto korisno, konkretno, a da se ne svodi na pobožne priče, filozofska naklapanja o smislu života i slične bljezgarije.

Isus je dao Tijelo i Krv. Ja sam dao samo malo krvi, a dobio puno, neizmjerno,… Zahvalu, osjećaj ispunjenosti, i još jedan orijentir u onome što dugo naslućujem. Traži se djelo, praxa. Svijet je pun teorija i priča. Isus traži pomagače za svoje djelo.

Evo me, zvao si me.

Malo poslije u Tkalčićevoj sa Suzanom i Snježanom na kavi.

Tata i Stipe, meni je četrdeseta.

Na poslu sam. Kolega me zove na mobitel, i govori, vrijeme je. Gledam sa čuđenjem na sat. Pa još ima petnaest minuta. I onda shvaćam, da sat kasni. Prvo što mi pada na pamet, to mi je netko pomjerio sat, vjerojatno su se djeca igrala s njim.

Nešto kasnije, isti dan, opet sat kasni i shvaćam nisu to djeca. Baterija se prazni.

 A ja sam tako lako od prve pronašao krivca.

Uvijek netko mora biti kriv, i za nešto odgovoran. Predrasude. Je li to pravo ime za način kako doživljavamo svijet ?