Na poslu sam. Mobitel zvoni, Mario je. Kolega i prijatelj iz nekadašnjih dana. Kaže, doći će.

Malo kasnije,smijemo se, razgovaramo, nismo se dugo vidjeli.

 Spominjemo se zajedničkih prijatelja i poznanika.

Priča o vjeronauku, o bogoslovima koji su kaže drugačiji nego mi, o tome kako je sve danas malo drugačije.

Slušam ga i razmišljam. Sjećam se naših zajedničkih priča i doživljaja, priča i želja o obraćenju svijeta.

 Što li je ostalo od svega toga. Što nas još veže.

Sjedimo u kafiću. On je poduzetnik, zgodan, četrdesetih godina, skupo odijelo, skupi sat, skupe cipele. Priča polako, uz smješak. O sebi, o novcu, o životu koji živi.

U svemu sam umjeren, dobar sam suprug, dobar otac svoje četvero djece, pomažem rodbinu, prijatelje, obdržavam vjerska pravila, ali žene,…tu si ne mogu pomoći, govori. Mijenjam ih doista kao košulje. Studentice, udate,…I to mi je doista problem, jer svoju ženu više ne doživljavam kao nekada,…zapravo mi je sve to mučno. Dok sam sa ženom, sjetim se svih onih drugih, kod ove volim ovo, kod one druge ono,…

Slušam ga, gledam ga, i razmišljam.

Jutro. Importane centar, idem na posao. Srećem prijatelja iz srednješkolskih dana, koga nisam dugo, dugo vidio. Smješak, stisak ruke, i kaže mi: ” Hvaljen Isus i Marija”. Isti tren shvaćam, stvarno se nismo dugo vidjeli.

Ja živim u Zagrebu, objašnjavam mu, imam ženu i dvoje djece. Gleda me sa čuđenjem. ” Zar nisi išao za svećenika ?”

Jesam, i išao, i završio, i bio, i oženio se.