Crkva, to je zajednica Kristovih učenika.

Misa, euharistija, najvrjednije otajstvo, što ga Crkva posjeduje.

Pretvorba, najuzvišeniji dio mise.

Kruh i vino postaju tijelo i krv.

To je dakle teorija. Što govori praksa, i ima li jedno sa drugim veze.

Nagradno pitanje glasi, kako i kakve ?

Studentski dani. Na satu smo psihologije, kod profesora Bajsića. Dok nam tumači, uz smješak govori; ” sve ćete to jednog dana moći primjeniti, onoga dana kad vas zarede, i puste na ljude,…”

Studentski dani. Seminar profesora Vjekoslava Bajsića. Govori o filmu ” Sedmi pečat”, suze u očima. Kraj filma je i njegovo objašnjenje, govori nam, na kraju filma se čuje pjesma ” soli deo gloria”, pjesma dolazi sa neba, ne vidi se tko je pjeva, a pjesma govori, ” samo Bogu slava”.

Bog, u liku Isusa, odgovor je na sva naša pitanja. Uzeo je naše tijelo. Živio je naš život. Blagoslovio je svako tijelo i svačiji život.

Što to znači za moj život ?

A za tvoj ?

Neki kažu da je to bio naš najveći hrvatski teolog. Pred kraj života, dao je izvesti na majce koje je nosio zlatnim slovima stih iz evanđelja po Mateju, 25 glava, 40 redak.

Sva teologija i vjera, sve znanje, sve što trebamo znati, i činiti, stane u jedan red.

Gledam jučer na televiziji, u jednoj emisiji o domovinskom ratu, generala Davora Domazeta Lošu. Gledam i slušam, a čitao sam i njegove knjige. Teorije zavjera, tajni komiteti, tajanstveni upravljači svijeta, i svega onoga što nas okružuje,…

Razmišljam o Crkvi. Kristovom tijelu na zemlji. Ne postoji ništa toliko moćno, toliko organizirano, tako po svijetu premreženo, kao Katolička Crkva. Sve tajne službe svijeta, svi zavjerenički komiteti, ništa su prema hijerarhiji i ustroju Katoličke Crkve. Što ta Crkva radi, i čime se bavi ?

Priča. Beskrajna priča, i pranje mozga.

Isus je prao noge, a ne mozgove.

Na putu do posla prolazim kraj banke. Svako jutro, kad iziđem iz pothodnika isti prizor, kolona zaštitarskih vozila.

Bože, kako smo stručni, i voljni sve isplanirati, i organizirati kada je novac u pitanju. Ništa nije prepušteno slučajnosti, sve se zna.

 Kraj te kolone vozila prolaze kolone ljudi, sa posla, i na posao.

Čovjek  je naša najveća vrjednost, govorilo se nekada u Jugoslaviji.

Čovjek je put kojim Crkva ide, slična je parola.

Je li čovjek najveća vrijednost ? Ako je, što to znači ?

Euharistija. Ovo je moje tijelo, moja krv. Ovo činite meni na spomen.

Što ja to činim tebi u spomen Isuse ?

Kiša lagano pada. Prolazim preko Zrinjevca prema svom ” stožeru “. Prolazim kraj bake sa unučićem. Ima tri najviše četri godine, žute gumene čizme, kabanica, hoda, skače i šljapka po lokvama. Baka, stoji i gleda ga. Unučić uživa.

Djeca vole vodu. Vole šljapkati i skakati po vodi. Kako je lijepo imati nekoga tko to zna, i tko ti to omogućava.

Život je da se živi. Da se potroši za nešto što vrijedi.

Kako je lijep osjećaj, kada znaš, dok trošiš život za nešto vrjedno, da postoji netko tko te voli, i čuva.

Gledam na televiziji, izvještaj o zvonosviru na Mariji Bistrici. I vidim kako moj biskup ( dubrovački mons. Puljić ) i moj prijatelj župnik bistrički Z. Koren obilaze oko zvonosvira. Zvonosvir je uređaj koji se sastoji od 23 zvona i koji može svirati razne melodije. Lijepo.

Asocijacije me sa zvonosvira vode na Čojlije. Mala vojarna iznad skopskog aerodroma, gdje sam proveo deset mjeseci svoje JNA služeći otadžbini. I sjetih se kako smo uređivali komadić zemlje ispred našeg paviljona. Ozbiljni, zreli ljudi, uglavnom sa završenim ili upisanim fakultetom ( prijatno akademska ! ) od crvenih, rukom ofarbanih kamenčića slažu zvijezdu, podštucavaju travu oko te zvijezde, oblikuju nisko raslinje, i time se bave dobar dio dana, iz dana u dan.

 ” Sve su to pastoralni trikovi “, znao bi reći prof. Ivan Golub. JNA ludosti, nastavljam.

Konačno. Dekret je došao. Župa počinje sa radom.

Zaštitnik župe je” Sveti Dizma “. Da podsjetim, Dizma je razbojnik, jedan od dvojice koji je bio razapet sa Isusom. Kud ćeš boljeg zaštitnika. Ako itko svjedoči, da nikad nije kasno, doslovno pet do dvanest, to je Dizma. Što treba činiti da budeš Isusov, da budeš svet ? Doslovno, ništa.

Važno je shvatiti, progledati, obratiti se, a kad dođe do toga, svaki za sebe zna što mu je činiti.

 Sveti Dizma, moli za svoje župljane.

Nije potrebno, da vam, dragi moji ( zasad malobrojni župljani ) prepisujem cijeli dekret ustanovljenja župe, izdvajam samo jednu rečenicu.

” … dragi Petre, svijet je tvoja župa, a spašavati duše tvoje je zanimanje,… ”

Sveti Dizma, moli za mene, sve moje župljane i cijeli svijet !