Veliki petak. Sjedimo u stožeru. Šest nas je, svaki za svojim kompjutorom.

Jedan kolega se ustaje, kreće prema frižideru, i pita; ” veliki je petak, da li se smije jesti sendvič ? ”

” Več je večer, a to liturgijski gledano više i nije petak”, spremno odvraća drugi kolega sa svoga stola.

Trenutak kasnije, uz smijeh u razgovoru shvaćamo i komentiramo, da od nas šestero, petero ima veze sa teologijom, bilo sa sjemeništem, ili da su je diplomirali.

“… a ovo je post koji mi je po volji, govori Gospodin,… “

Negdje sam pročitao da je to rekao Solženjicin.

Uvijek isto. Oprez, strah, što će drugi misliti, što će drugi reći.

Znaš, ali baš znaš cijelim bićem da je to dobro, ispravno, vrijedno, ali ne činiš,… jer što će o tome misliti, tvoji bližnji, tvoja žena, tvoja djeca, rodbina, prijatelji, …

Čovjek.

Nedjeljno prijepodne. Idemo preko Cvjetnog. Terase kafića pune ljudi.

Prolazimo pokraj društva mlađih ljudi, koji traže stol za sjesti. Među njima se ističe visok, crn i  zgodan, pretpostavljam bogoslov u reverendi.

Gledam ga a sjećanja naviru. Sjećam se svoje reverende, i reverenda tolikih. Onih koji ih još nose, ili su ih davno objesili o klin ( ili su ih žene im pospremile u ormar ).

“… vole duge haljine i pozdrave na trgovima…”

Nedjeljno poslijepodne. Prekrasno vrijeme. Stipe je kod Ilira. Milena, Petra i ja smo u Vurnovcu, kod tete Ljubice, razgovaramo i jedemo fin kolač od jabuke.

“…život je takav “, govori Ljubica, dok priča o svojim susjedima.

” Život je težak i lijep “, odjednom se javi Petra.

” Otkud ti to Petra “, pitam je uz smješak. ” To smo učili na vjeronauku. Tako nam je časna rekla, i mi smo zapisali u bilježnice.”

Osma godišnjica našega braka. Supruga je došla iz noćne. Zvoni telefon, poznanica i naša nekadašnja susjeda iz Vele Luke doći će na kavu.

Razgovaramo između ostalog o našoj Veloj Luci, uvijek jedni te isti zaključci, ništa novo. Mrtvilo, neaktivnost.

O Bože, otvori nam oči, i daj nam svoga života.