Veliki petak. Sjedimo u stožeru. Šest nas je, svaki za svojim kompjutorom.

Jedan kolega se ustaje, kreće prema frižideru, i pita; ” veliki je petak, da li se smije jesti sendvič ? ”

” Več je večer, a to liturgijski gledano više i nije petak”, spremno odvraća drugi kolega sa svoga stola.

Trenutak kasnije, uz smijeh u razgovoru shvaćamo i komentiramo, da od nas šestero, petero ima veze sa teologijom, bilo sa sjemeništem, ili da su je diplomirali.

“… a ovo je post koji mi je po volji, govori Gospodin,… “

Negdje sam pročitao da je to rekao Solženjicin.

Uvijek isto. Oprez, strah, što će drugi misliti, što će drugi reći.

Znaš, ali baš znaš cijelim bićem da je to dobro, ispravno, vrijedno, ali ne činiš,… jer što će o tome misliti, tvoji bližnji, tvoja žena, tvoja djeca, rodbina, prijatelji, …

Čovjek.

Nedjeljno prijepodne. Idemo preko Cvjetnog. Terase kafića pune ljudi.

Prolazimo pokraj društva mlađih ljudi, koji traže stol za sjesti. Među njima se ističe visok, crn i  zgodan, pretpostavljam bogoslov u reverendi.

Gledam ga a sjećanja naviru. Sjećam se svoje reverende, i reverenda tolikih. Onih koji ih još nose, ili su ih davno objesili o klin ( ili su ih žene im pospremile u ormar ).

“… vole duge haljine i pozdrave na trgovima…”

Nedjeljno poslijepodne. Prekrasno vrijeme. Stipe je kod Ilira. Milena, Petra i ja smo u Vurnovcu, kod tete Ljubice, razgovaramo i jedemo fin kolač od jabuke.

“…život je takav “, govori Ljubica, dok priča o svojim susjedima.

” Život je težak i lijep “, odjednom se javi Petra.

” Otkud ti to Petra “, pitam je uz smješak. ” To smo učili na vjeronauku. Tako nam je časna rekla, i mi smo zapisali u bilježnice.”

Osma godišnjica našega braka. Supruga je došla iz noćne. Zvoni telefon, poznanica i naša nekadašnja susjeda iz Vele Luke doći će na kavu.

Razgovaramo između ostalog o našoj Veloj Luci, uvijek jedni te isti zaključci, ništa novo. Mrtvilo, neaktivnost.

O Bože, otvori nam oči, i daj nam svoga života.

Moj sin Stipe već duže vrijeme ne prakticira večernju molitvu. Obično nađe neki izgovor, da ne moli, pokrije se po glavi, spava mu se, ili jednostavno kaže da to ne želi.

” Tata, ti njemu stalno popuštaš, on se nikada ne moli”, zna mi često puta prigovoriti Petra. ” Tata, naredi mu ! “.

Jučer, dok je Petra još gledala “Ples sa zvijezdama”, Stipe je krenuo u svoj krevet. ” Tata, dođi da se pomolimo ! ”

” To je nešto novo, Stipe “, nasmijao sam se. ” Tata, ružno sanjam, pa se probudim…”, brzo je stiglo objašnjenje Stipinog interesa za molitvu. Izmolili smo sve po redu kako je Stipe htio, očenaš, zdravomarijo, slavaocu, spomenuli se bake Katice, dida Ante, strike Stipe i Bele ( našeg mopsića, zakopane u Muši ). Stipe je sve to htio još jednom ponoviti.

Uz smješak sam mu rekao, da je dovoljno samo reći, Isuse čuvaj me.

Stipe mi je povjerovao, i nakon nekog vremena zaspao.

Razmišljam. Na jednom mjestu u Evanđelju stoji, ” moja milost vam je dovoljna “. Ili u prjevodu, sve što trebate imate.

Sve dakle imaš. Ali baš sve, što ti treba. I živi. Radi. Voli.

Dok ovo pišem, sjedim u našem stožeru na Zrinjevcu. Ugodna stolica. Toplo. Frižider pun sedviča, voća, sokova. Kava. Novine. Televizija. Četvero mladih ugodnih ljudi sa mnom.

” … moja milost ti je dovoljna… ”

Sve što ti treba, već imaš. Tko ovo shvaća ?

Jučer pri povratku sa posla, u Bogovićevoj srećem prijateljicu iz školskih bjelovarskih srednješkolskih dana.

Sjedimo i pijemo kavu u “Buldogu”.

Uz smijeh, u razgovoru shvaćamo  da oboje imamo doista kreativna radna mjesta i poticajna okruženja.

Idem sa kave, i opet razmišljam ( isusovci negdje sam čitao imaju tri dnevna ispita savjesti, tj. što čine i kako) što ja činim sa svojim vremenom i ž(Ž)ivotom.

Jučer navečer, supruzi stiže sms. Gledamo tv. Na trenutak tajac, umro je Vinko. Bila je to jučer šesta operacija. Uspješno izvedena. Nakon operacije je ženi rekao, sve ovo ne bi bez tebe uspio izdržati.

Sat vremena, nakon toga oko 18 h, na odjelu intezivne njege, u bolnici Dubrava, umro je.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine. Vinko Žabica.

Znam da je to uglavnom gubljenje vremena, ali ne mogu si pomoći. Predugo sam to čitao, navika je često jača od ž(Ž)ivota. Opet uskrsni broj “Glasa Koncila”. Ispod fotografije na stranici 16, piše, “…pripravnici za sakramente kršćanske inicijacije pojedinačno su se predstavili zagrebačkom nadbiskupu te su od njega primili formulu vjere…”.

E da mi je vidjeti što piše u toj formuli, i da mi je znati što stoji kao uputstvo za korištenje formule ?

Na sljedećoj stranici, čitam ” tom su se prigodom hrvatski katolički intelektualci, novinari i publicisti složili da bi u stvaranju ili jačanju postojeće katoličke javnosti bez dvojbe pomogli katoličko sveučilište, katolički dnevni list te katolička televizija.”

Dakle nova formula. Smiješno i žalosno.

Priča o siljenju i nasilju nad ž(Ž)ivotom nastavlja se. Nastavci sigurno slijede, stručnjaci vjerojatno smišljaju nove “pastoralne trikove”.

Listam uskrsni broj ” Glasa Koncila”, i u poruci kardinala Bozanića, među ostalim čitam : ” puno je onih koji su se, pred strahom od Krista, okomili na Crkvu. Boje se da bi nasljedovanje Krista za njih zapravo bio gubitak. No je li važnije u životu činiti ono što čini većina, makar i u strahu, ili pobijediti strah prihvaćanjem otkotrljanoga kamena s groba, stavom i djelima koja daju smisao životu ? ”

Čitam, razmišljam. Asocijacije kreću. U dva smjera.

Krist je Život. Kako se može biti protiv Krista ?

 Zar ne tako da uporno idemo protiv Realnosti ( onoga što vidimo, osjećamo i znamo, onoga što Jest ), i  ( ili ) Života ? I to tako da se uporno borimo i potiskujemo ono što osjećamo da bismo trebali učiniti, ali obziri i strahovi prema onome što će drugi reći ili što će misliti nas priječe u tome ?

 Ili  tako da uporno pokušavamo natjerati druge da vjeruju, i žive prema našim očekivanjima, zahtjevima i predodžbama ?

To uporno vabljenje, moljenje, i siljenje drugoga da živi kako mi očekujemo i želimo, može se izvoditi na dva načina. Primitivno, sirovo, ili na finiji i prepreden način.

Sada u igru ulazi, moja draga i voljena mama Jaka. Kada nešto želi, ta ne preza ni od nasilja. Odmah znaš što traži. Preživiš li prvi napad, da se s njom i razgovarati argumentima, nije da poslije nema i finijih podvarijanti naturanja onoga što želi, ali to je uglavnom jasno i odmah vidljivo. Jednostavno odmah znaš što želi.

A sada naš kardinal Bozanić.  Vjera, Bog, Ljubav, Smisao, Vječnost,… Sve je to lijepo, izokola, uz puno tamjana, uzvišenih misli, pobožno, gramatički sročeno, cilja na osjećaje, no prolazi jednako kao većina taktike mame Jake.

Bezuspješno.

Licemjerje uvijek prolazi na isti način. Bezuspješno. Ne moraš sve razumski shvatiti, no jednostavno osjećaš. Znaš.

Nije li dakle svaki onaj koji sili drugoga da živi život po njegovim idejama i zamislima ( ma kakve bile ), i to pokušava na sirovije ili prepredenije načine zatirač života i realnosti. Isus je došao da nam da život. Isus je Život. Kardinal Bozanić to ima u svom biskupskom geslu, ako se ne varam, ” da život imaju “.

Tko je dakle protiv Krista ? Tko je to protiv Crkve ?

Zar je doista u korijenu riječi vjera, smisao “uvjeravanja” najvažniji ?

“… da Život imaju …”.

A ja. Što ja činim sa ž(Ž)ivotom ?

p.s.  Da ne bilo krivo shvaćeno. Volim svoju mamu, a i kardinala.( volim sve ljude). Njih dvoje sam uzeo samo kao primjer za ono što sam htio reći.